Margit Mayer: Proturječja urbanog aktivizma u kontekstu neoliberalizacije

Moje izlaganje bavi se aktualnim procesima koji nas tjeraju da iznova promislimo urbane društvene pokrete i teorijske pristupe pomoću kojih ih objašnjavamo. U tu svrhu predlažem kontekstualiziranu analizu koja će te pokrete objasniti unutar specifičnog geopolitičkog konteksta postupno evoluirajućeg vladajućeg režima - neoliberalnog projekta – i njegove adaptivne reinvencije od početka krize, koja različite dijelove urbanih pokreta postavlja na različite strateške pozicije, dovodeći ih često u međusobna proturječja. Stoga ću najprije govoriti o

  1. specifičnostima neoliberalnog urbanizma,

  2. osobito o dvjema skupinama strategija kojima gradovi (gradski političari i njihovi saveznici-investitori) odgovaraju na krizu,
  3. načinima na koje su urbani pokreti pogođeni tom situacijom, kako na nju reagiraju i kako na njih utječu ti procesi i politike restrukturiranja, te o

  4. napetosti između različito pozicioniranih pokreta koja predstavlja izazov želi li se nadići puko podnošenje takve situacije.*

Ad 1:

Gradovi i gradska uprava igraju ključnu ulogu u neoliberalizacijskim procesima regulatorne kreativne destrukcije (usp. Brenner i Theodore 2002). Budući da su gradovi imali središnju ulogu u fordističko-keynesovskim sustavima proizvodnje, reprodukcije i preraspodjele, oni su postali glavna poprišta neoliberalnih rollback-strategija. Zatim ih je njihova strateška važnost kao mjesta inovacije i rasta te prostora devolucije javne uprave postavila na čelo neoliberalnih rollout-programa.1

Kao rezultat toga oni sada funkcioniraju istovremeno kao:

  • mjesta regulatornih „problema“ (od siromaštva, kriminala i nezaposlenosti do koncentracije neformalnih ekonomija),
  • mjesta potencijalnih regulatornih „rješenja“ (gdje se razvijaju i testiraju prototipovi novih politika, koji će se, budu li učinkoviti, primjenjivati širom svijeta),
  • mjesta proturječja, sukoba i otpora takvim projektima/“rješenjima“ – odnosno svega onoga na što društveni pokreti reagiraju i oko čega se angažiraju, o čemu ću govoriti u drugom dijelu izlaganja.

Ne zaustavljajući se na ranijim fazama neoliberalizacije (Håkan Thörn nas je podsjetio na rollback, rollout i globalizaciju urbanizacije kroz integraciju financijskih tržišta kako bi se zaduživanjem financirao urbani razvoj širom svijeta ne bi li se time potaknuo novi rast), preći ću izravno na najnoviju, aktualnu fazu neoliberalizacije, koja je karakteristična po devoluiranom obliku ekstremnih fiskalnih ograničenja koja se prenose na niže razine upravljanja unutar nacionalne države.

Četiri obilježja suvremenih oblika neoliberalnog urbanizma, četiri načina na koje se autori urbanih politika nastoje uhvatiti u koštac s nuspojavama krize relevantna su u našem kontekstu za razumijevanje dinamike društvenih pokreta, budući da ta obilježja vidim kao podlogu različitih suvremenih sukoba i borbi:U pogledu dominantne političke strategije neoliberalni urbanizam je na ovoj kritičnoj točki još uvijek obilježen težnjom za rastom kao prioritetom i gradski menadžeri još uvijek koriste razne oblike urbanih spektakala i brendovskih događaja kako bi ubrzali priljev investicija u grad. U gradovima koji životare možda će se odlučiti pretežno za simbolične i jeftinije oblike festivalizacije, nastojeći pronaći ekonomične načine da privuku „kreativce“ koji će im pomoći da u kulturnom pogledu unaprijede svoj brend kako bi se bolje pozicionirali u međugradskoj konkurenciji. Jeftiniji načini da se to postigne uključuju poticaj otvaranju kafića, no kreatori politika također su u potrazi za inovativnim, osobito kulturnom predvođenim načinima mobilizacije gradskog prostora za (neobuzdani) rast. Takve strategije rasta često koriste ili ugrađuju alternativne pokrete kao elemente unapređivanja u „kreativni grad“ – te pritom dodatno dislociraju ili marginaliziraju skupine kojima nedostaju takvi simbolični kulturni resursi.U pogledu tipa upravljanja gradovi usvajaju poduzetničke oblike upravljanja na sve većem broju područja gradske politike: koriste poslovne modele i privatizirane oblike upravljanja, sve češće ih upotpunjujući sve intenzivnijim natjecanjem za (špekulantske) investicije.2 To podrazumijeva više delegiranih poslova i pomak prema projektnim poduhvatima i poduhvatima s jednom zadaćom kod kojih gradonačelnici i njihovi partneri iz poslovnog sektora (često zaobilazeći javnu gradsku upravu) uspostavljaju posebne agencije koje imaju za cilj iznijeti inicijative usredotočene na specifične i konkretne rezultate, kao što je privlačenje određenog događaja ili razvoj određenog dijela grada. U tom pomaku prema neformalnim oblicima političkog procesa globalnideveloperi i međunarodni investitori dobili su još važniju ulogu. Množenje sivih i privatnih formi uprave ima za posljedicu to da se procvali tehnokratski sloj privatnog sektora, koji se nekada uglavnom nalazio unutar javnog sektora, sada sve više mobilizira u službi izrazito partikularnih interesa. Takve strategije povod su raznovrsnim borbama oko (sve veće odsutnosti) reprezentativne demokracije.

  1. Što se tiče odnosa javnog i privatnog, tu dolazi do sve veće privatizacije usluga (od javnog prijevoza i komunalnih službi do socijalnog stanovanja; osobito se restrukturiraju i re-(ili dez-)organiziraju socijalno orijentirane ustanove javnog sektora [usp. Hodkinson 20123]). Intenzivnija privatizacija jednako pogađa i prostor, budući da se stvara sve više privatnih prostora namijenjenih elitnoj potrošnji, dok privatizacija drugih (javnih) površina, kao što su trgovinski centri ili željezničke stanice,4 znači ograničavanje pristupa i/ili poskupljenje korištenja zajedničke infrastrukture. Ove strategije ograđivanja potaknule su čitav spektar borbi, od prosvjeda protiv povišenja najamnine preko zauzimanja društvenih centara do gerilskih akcija u polujavnim, privatiziranim prostorima nadzora i potrošnje.5
  2. Naposljetku, neoliberalni instrumentarij za suočavanje sa socijalnom polarizacijom, koji se – u fazi rollouta – sastojao od programa namijenjenih određenom području (kao što je Quartiersmanagement / Soziale Stadt u Njemačkoj) kojima je svrha bila zaustaviti pretpostavljene spirale propadanja u „ugroženim“ četvrtima pomoću mješavine aktivacijskih i revitalizacijskih programa, sve češće se zamjenjuje novom strategijom: program „Soziale Stadt“ ozbiljno je reduciran, a umjesto njega sada imamo dvosmjernu politiku koja se sastoji s jedne strane od manje ili više eksplicitnih politika premještanja, kojima se siromašni i „nepodobni“ guraju na periferiju grada ili u nevidljive pukotine bijede unutar gradskih zidina,6 a s druge strane od skupa benignijih programa kojima gradovi nastoje nadopuniti svoja nastojanja da privuku rast, investitore, kreativne profesionalce i turiste. Najpopularniji među njima su veliki nekretninski projekti i spektakli kao što su vrtni sajmovi i projekti urbane obnove po njemačkom modelu International Building Exhibition-a, koji se, zanimljivo, pokreću u nekada periferijskim/zapuštenim dijelovima grada kako bi ih se unaprijedilo (primjer je hamburški Wilhelmsburg, koji je nekada bio četvrt socijalnog stanovanja, a sada je mjesto eksperimentalnih projekata urbane obnove i međunarodnih vrtnih sajmova; danas se i u Bronxu grade luksuzni hoteli!). Dio tog benignog skupa programâ su i nove politike koje podupiru poduzetništvo imigranata u neformalnom sektoru, a kao dio novih integracijskih strategija zasnovanih na raznolikosti.

Ad 2: Politike kreativnog grada i urbanizam politika štednje

Iako svi ovi instrumenti i politike utječu na društvene pokrete – dok su neki direktan povod prosvjedima, drugi su to načinom na koji oblikuju strukturu političkih mogućnosti – želim se usredotočiti osobito na dva skupa politika koji su osobito važni zbog svojih proturječnih učinaka na društvene pokrete.

Prvi skup politika, koji se razvio kao sve popularnija strategija rasta i kao dio benignih strategija koje se bave nekada marginaliziranim urbanim područjima (vidi Ad 1 i Ad 4), može se sažeto nazvati „politikama kreativnog grada“ – koje čine bitan dio neprestano sve širih strategija gentrifikacije i drugih politika kojima je cilj privući kreativne privredne grane i „kreativne klase“, kao i turiste, a time, kako se nadaju, i investitore. Specifičnost politika kreativnog grada je u tome što one također stvaraju poticajnu sredinu za procvat alternativnih miljea i proizvođača (sub)kulture.

Drugi skup politika mogao bi se sažeto nazvati „urbanizmom štednje“: on uključuje mjere štednje te sve intenzivniju represiju i kriminalizaciju nepoželjnih uporaba grada. No, budući da novije mjere štednje ne pogađaju samo one koji su već u zakinutoj poziciji, nego sve više i mlade, studente i druge segmente srednje klase, represivna strana neoliberalnog urbanizma je nešto što na svojoj koži osjeća sve veći broj ljudi.

Moja je argumentacija da je međuigra tih dviju tendencija u korijenu razjedinjene strukture današnjeg urbanog aktivizma. Neki od tih pokreta nastoje povezati tu razjedinjenost pod nazivnikom „pravo na grad“ s raznolikim uspjehom, o čemu ću govoriti u zadnjem dijelu izlaganja.7

Kao prvo, pogled na svaki od njih izbliza:

Gradski menadžeri danas su izrazito zaljubljeni u politike kreativnog grada. Oni nastoje iskoristiti kulturno usmjereni ekonomski i urbani razvoj te kulturnu revitalizaciju kao strategiju kojom će unaprijediti vlastiti brend i poboljšati svoju (globalnu) sliku. U tu svrhu sa žarom će se baciti čak i na supkulture, gdje god one iznikle, kako bi ih upregnuli kao karakteristične lokalne vrijednosti i stekli kompetitivnu prednost u međugradskom suparništvu. Tako su sredine s bogatom glazbenom scenom i hip četvrtima punih klubova i barova koji kao da su preneseni s plaža postale ključni element u službenom diskursima urbanog marketinga (kao, na primjer, u Berlinu: usp. Scharenberg/Bader 2009: 331). Takve pseudoartističke sredine mogu se koristiti i u svrhu pacifikacije, budući da ih mediji i političari huškaju protiv politiziranijih ili radikalnijih pokreta, kao što se, na primjer, Oakland Art Murmur okrenuo protiv pokreta Oakland Occupy.8

To također podrazumijeva novi tip integracijskih politika namijenjenih imigrantima, koje se više ne definira kao obilježene raznim nedostacima, nego se prepoznaje poduzetnički potencijal imigrantskih zajednica. Nekadašnja keynesovska patrijarhalna politika multikulturalizma čak je i u većini njemačkih gradova napuštena u korist koncepta postnacionalne raznolikosti, koji cijeni „zemaljsko osoblje“ globalizacije (a ne samo globalno mobilne poslovne elite) kao specifične lokalne faktore, kao dokaz o kulturnom kozmopolitstvu, koje se sada definira kao preduvjet ekonomske kreativnosti i blagostanja (usp. Rodatz 2012).9

U toj revalorizaciji lokalno specifičnih aduta nisu odjednom na cijeni dobile samo neslužbene ekonomske aktivnosti imigranata i kulturni miljei umjetnika i drugih „kreativaca“, nego su i radikalni skvotovi i samoupravni socijalni centri poprimili dvosmislenu ulogu kao nešto što čini urbani prostor atraktivnim. Aktivisti supkulture i kontrakulture pune takva mjesta kulturnim kapitalom, koji investitori zatim transformiraju u ekonomski kapital u okviru politike za „kreativan grad“. Lukavi gradski službenici i kapital (osobito onaj vezan uz nekretnine) sada koriste nekada zaposjednute zgrade, otvorene prostore i druge „biotope“, koje su umjetnici učinili zanimljivima ili su ih anarhisti popularizirali, kao adute u brendiranju, koji pridonose slici „cool grada“ ili „mjesta gdje se nešto događa“.

Takva otimačina ne događa se samo u kulturnom brendiranju i unapređivanju. Catharina Thörn skrenula mi je pozornost na švedske gradove koji koriste specifične ekološke prakse kako bi na tržištu plasirale svoje gentrifikacijske projekte. Stockholm je, na primjer, inkorporirao City Soil, pokret urbanog vrtlarstva, u projekt s najboljim praksama održivog življenja, stanovanjem u skladu s okolišem i stanovnicima koji ekološki uzgajaju ili nabavljaju hranu. Dakako, uvijek su to bijelci, ekološki osviješteni novi građani iz srednje klase koje privlače takvi razvojni projekti, iako se njima naposljetku dislociraju raniji stanovnici, pripadnici industrijske radničke klase ili imigranti.

Na mnogim su mjestima gradska uprava i akteri urbanog razvoja počeli institucionalizirati korištenje različitih kontrakulturnih i alternativnih aktera u vlastite svrhe. Mnogi su njemački gradovi, na primjer, pokrenuli programe koji izričito nude umjetnicima i kreativnim radnicima privremeno korištenje praznih prostora dok se ne pronađu investitori koji će ih prenamijeniti (Colomb 2012), dok su nizozemski gradovi pokrenuli takozvanu politiku „inkubatora“ kako bi se „održale i obnovile kulturne funkcije koje su nekada vršili veliki skvotovi“ (Owens 2008: 54).

Sve u svemu, te politike kreativnog grada od koristi su i praznim gradskim blagajnama i neizvjesnoj egzistenciji kreativnih djelatnika ili drugih skupina čiji se talenti/vrijednosti mogu upregnuti za kulturno unapređenje grada, a sami ne mogu platiti visoke najamnine središnjeg gradskog prostora. Iako su po tome pozitivne, takve politike također prigrabljuju znanje pokreta, iskustvo civilnog društva i strategije preživljavanja siromašnih u svrhu urbanog restrukturiranja i ograđivanja.

Tako možemo zaključiti da je prisvajanje praksi i načela koje su politike glavne struje izopćile i odbacile, kao što su autonomno upravljanje, samoozbiljenje i svi drugi oblici nekonvencionalne ili buntovne kreativnosti, postali ne samo lakše izvediva, nego i generativna snaga današnjih neoliberalnih gradova. U tom procesu ta načela gube provokativnu snagu koju su nekada imala u kontekstu despotskog keynesovskog grada. U današnjem neoliberalnom urbanizmu ona se prisvajaju kao ključni sastojci (sub)lokalnih programa urbane obnove. Ti programi i javni diskurs koji ih okružuje prekrajaju svrhu sudjelovanja nekada isključivanih ili stigmatiziranih skupina: jer oni su specifično i brižljivo ustrojeni tako da potiču aktivaciju i povećanje individualizirane odgovornosti, ali ne daju i političku snagu.

Drugi skup politika sadrži mjere štednje i rezanja budžeta, intenziviranje represivnih strategija, sve strože zakone i sve grublju politiku te obespravljivanje i snažniju kriminalizaciju neželjenih oblika ponašanja. To je ono sa čime se – unatoč retoričkim izjavama o novim programima integracije i kozmopolitskom otvaranju – suočavaju mnoge obojene zajednice, radnici u neformalnim zanimanjima i žrtve mjera štednje (kao i urbani prosvjednici), i što definira njihov položaj i njihovu mobilizaciju.

Makroprocesi u temelju te strane neoliberalizirajućeg grada sastoje se u deregulaciji i fleksibilizaciji tržišta rada, redukciji socijalne skrbi i proširenju loše plaćenih i neformalnih sektora koji zapošljavaju sve veće segmente (rasno obilježenih) takozvanih nižih klasa, sve veći broj imigranata, sve veće i raznolikije skupine radnika čija je sudbina neizvjesna i često nemaju potrebne isprave (usp. Wacquant 2009, ali i Mayer 2010; McNevin 2006). Njihova borba – iako nije toliko očita kao ona drugih urbanih pokreta (barem dok se ne razbukta u obliku neredâ, kao što je bio slučaj u Velikoj Britaniji i Francuskoj) – protiv diskriminacije i obespravljivanja koje trpe pretvara gradove Prvoga svijeta u poprišta antikolonijalne i antirasističke borbe. No, većina njihovih borbi nailazi ako ne na ignoriranje, a ono na daleko više restrikcija i nadzora te agresivniju politiku od one koju podnose njihovi udobnije pozicionirani (potencijalni) saveznici na alternativnoj/anarhističkoj/(kontra-)kulturnoj sceni ili skupine sa specifičnostima koja je moguće plasirati na tržištu. Tretirajući te skupine prvenstveno represivnim strategijama, gradske politike pridonose produbljenju podjela i suprotnosti između različitih skupina koje neoliberalni grad izrabljuje ili obespravljuje u sklopu svoga kriznog menadžmenta.

Primjenjujući istovremeno obje vrste strategija, inkluzivnu i represivnu, odnosno

  • nudeći koncesije i participaciju snalažljivim i kreativnim tipovima te onima koji su voljni uključiti se u poduzetništvo i preuzeti individualiziranu odgovornost s jedne strane, a
  • marginalizirajući, stigmatizirajući i kažnjavajući ostale,

lokalne vlasti povećavaju razlike i otuđenosti između skupina koje posjeduju određeni status unutar neoliberalnog grada s jedne strane i onih koje su stigmatizirane i isključene s druge. Čak i prije nego što bilo kakve diferencirajuće forme državne represije proizvedu ili intenziviraju te razlike, između relativno povlaštenih pokreta i skupina s jedne strane te „izopćenika“ s druge postoji golema distanca u smislu kulturnog i svakodnevnog iskustva. No, razlike postoje i među različitim skupinama koje sačinjavaju ove potonje, budući da „ti“ beskućnici, neprijavljeni, ovisni o socijalnoj pomoći, radnici u neformalnom sektoru ili imigrantska omladina imaju veoma različita iskustva i suočavaju se s itekako različitim izazovima.10

Ad 3: Kako te politike utječu na društvene pokrete

Nimalo ne čudi da se u areni društvenih pokreta odražava neujednačenost i konkurencija u neoliberalnom urbanizmu, pri čemu se različita područja mobiliziraju jedna protiv drugih, opljačkane četvrti protiv otmjenih, zadužene regije protiv onih koje podupire financijski kapital, policijski nadzirane i terorizirane zajednice protiv onih koje su asimilirane i pacificirane ustupcima.

Iako mreže i savezi koji su danas aktivni – često pod motom „Prava na grad“ – postaju sve heterogenijima te okupljaju različitije skupine nego što je to bio slučaj sa sličnim koalicijama u ranijim valovima urbanih pokreta, oni rijetko uspijevaju premostiti podjele na koje sam ukazala.

Većina aktivističkih mreža danas se sastoji od neke kombinacije sljedećih društvenih grupacija:

  • radikalno autonomnih, anarhističkih i alternativnih skupina te različitih ljevičarskih organizacija,

  • urbanih entiteta iz srednje klase koji nastoje obraniti kvalitetu života na kakvu su navikli;

  • raznorodnih skupina kojima je zajednička ugrožena egzistencija, pripadale one neformalnom sektoru, kreativnim privrednim granama ili studentima,
  • često i lokalnih skupina za zaštitu okoliša koje se bore protiv problema vezanih uz energiju, klimu ili razvojne politike,

  • marginaliziranih, isključenih, potlačenih i obojenih, koji nisu izrazito prisutni u koalicijama kakve su se oblikovale u sjevernoeuropskim gradovima, ali su itekako prisutni u Južnoj Europi i Sjevernoj Americi.

Iako su svi oni pogođeni suvremenim oblicima obespravljenosti i otuđenosti, zauzimaju veoma različite strateške pozicije unutar neoliberalnog grada.

Stvarnost tih različitih iskustava stvara čitav niz prepreka koje ometaju povezivanje njihovih zajedničkih interesa u suprotstavljanju neoliberalnom urbanizmu. Budući da su pokreti tipa „Indignado“ nastali u Južnoj Americi, a Occupy u Sjevernoj Americi, mogućnosti za suradnju – u kampanjama protiv zapljena, u blokadama kojima se sprečavaju prisilna iseljenja, u kampanjama protiv policijskog legitimiranja, policijskog nasilja i slično – pomogle su ublažiti postojeće rezerve i nepovjerenje između obojenih zajednica i drugih siromašnih stanovnika grada s jedne strane te aktivista (Occupy/Indignado) s druge, između onih koji su „izopćenici“ neoliberalnog grada i onih koji još uvijek od njega imaju nekakve koristi.

Prije pokreta Occupy, urbani pokreti u zemljama Prvoga svijeta bili su u osnovi zarobljeni u proturječnoj situaciji urbane politike kakvu sam opisala, i do određene mjere još uvijek su prisutni izazovi koji iz nje proistječu. S jedne strane, ti se pokreti moraju boriti protiv politike kreativnog grada, gdje su čak i radikalne i politizirane skupine sklone tome da se prodaju i prestanu se znatnije baviti isključenošću ili potlačenošću drugih, nepovoljnije pozicioniranih skupina. S druge strane, suočavaju se s obnovljenim oblikom urbanizma štednje, gdje razne skupine pokušavaju predstavljati, zastupati, služiti i podupirati one koje je neoliberalni grad osiromašio i obespravio, ali ih često ne uspijevaju mobilizirati i politizirati.

Za razliku od SAD-a i Južne Europe, gdje je kriza gurnula pokrete Occupy i Indignado onamo gdje je najviše dolazilo do prisilnih iseljavanja i zapljena, u središnjim europskim zemljama te je veze bilo teže uspostaviti. Kada su u SAD-u raščišćeni kampovi pokreta Occupy, aktivisti su se usredotočili na obranu zaplijenjene imovine „običnih“ ljudi, ili (ponovno) stjecanje prava na nju, pomažući žrtvama uragana ili iskazujući solidarnost prema radnicima u štrajku. Taj centrifugalni proces doveo bi urbane aktiviste, često iz srednje klase, u dodir s marginaliziranim skupinama koje su prije toga bile na periferiji progresivnih društvenih pokreta. U središnjim europskim zemljama aktivisti su postali prilično svjesni svojih problema s premošćivanjem distance između klasičnih RttC skupina i onih „marginaliziranih“. Tako su, na primjer, neke skupine unutar hamburške RttC mreže pokušale organizirati stanare s niskim primanjima i imigrante u četvrtima sa socijalnim stanovanjem kao što su Wilhelmsburg i Altona koja su odnedavna dospjele pod pritisak gentrifikacije. Unatoč raširenom nezadovoljstvu zbog zanemarivanja i zapuštenosti tih četvrti te frapantno neadekvatnih usluga koje nudi odgovorna tvrtka za socijalno stanovanje (na primjer, nedostatka grijanja na minus temperaturama), RttC skupine uspjele su privući mali broj stanara na mjesne sastanke i uključiti samo nekolicinu lokalaca u svoje kampanje i akcije. Samokritično opisuju vlastitu nemoć da pronađu adekvatni jezik i neplanirani ishod da su se zatekli u ulozi „predstavnika“ stanara umjesto da izgrade zajedničku borbu (Flo Hohenstatt/Max N.N. 2011), no još uvijek nisu pronašli izlaz iz te situacije.11

Zbog poteškoća s mobilizacijom stanovnika propalih „marginaliziranih“ područja i prevladavanja distance između tradicionalnih urbanih aktivista i onih koje je suvremeni neoliberalni urbanizam još ozbiljnije osiromašio, pokret koji su potaknuli stanari-imigranti u nekadašnjoj četvrti socijalnih stanova u Berlinu (slično situaciji u Wilhelmsburgu) pozdravljen je s velikim iščekivanjem. Projekt Kotti & Co. (imenovan po središnjem trgu oko kojega su smješteni kompleksi socijalnih stanova) predstavlja rijedak primjer gdje su naizgled marginalizirane skupine pokrenule repertoar akcija koji je bio u blizak urbanim i occupy pokretima. U prosvjedu protiv povišenja najamnina u njihovim stambenim blokovima, imigranti s niskim primanjima i obitelji na socijalnoj pomoći podigli su u svibnju 2012.gecekondu usred Kreuzberga, po uzoru na neslužbena naselja koja preko noći niču u turskim gradovima. Ubrzo su ih podržali susjedi i aktivisti, koji su donosili hranu za noćne smjene, kao i akademski radnici, koji su pomogli organizirati konferenciju kako bi se izvršio pritisak na lokalnu vlast. Za razliku od mnogih drugih, ovaj su pokret pokrenuli stanovnici koji ondje već dugo žive, a mnogi su od njih došli u Berlin prije više od 30 godina kao gastarbajteri, u vrijeme kada je Kreuzberg bio ugrožena i marginalizirana četvrt (pokraj Zida) i jedna od malobrojnih četvrti gdje su se mogli naseliti. Tijekom godina pridonijeli su tome da se nekadašnje „problematično područje“ pretvori u atraktivnu „multikulturnu“ četvrt. Zajedno sa skvoterskim pokretima očuvali su stare zgrade osuđene na rušenje i oživjeli sumorne fordističke blokove socijalnog stanovanja. Pozdravili su prve studente i skvotere, svjedočili priljevu umjetnika i gentrifikatora, a odnedavna su dočekali i mase turista i doseljenika iz čitavoga svijeta koji odabiru Berlin kao svoj drugi dom ili putno odredište. Nisu se protivili tim raznim valovima pridošlica, iako je osobito ovaj posljednji podigao cijene. No, zahtijevaju rješenja koja ih neće natjerati da sami odu iz Kreuzberga. Socijalna služba pak zahtijeva od njih da pronađu jeftinije stanove na periferiji Berlina.12

Budući da nisu voljni preseliti u predgrađe Marzahn (usp. Kil/Silver 2006), prosvjednici su formirali saveze koji obuhvaćaju velika područja gradske regije, gradeći veze i organizirajući zajedničke akcije sa skupinama stanara, antigentrifikacijskih aktivista i drugih skvotera, među kojima su i umirovljenici koji su zauzeli zatvoreni mjesni dom u krajnjem sjevernom predgrađu Pankow, braneći ga mjesecima sve dok grad nije pronašao rješenje koje im je omogućilo da ga zadrže. Aktivnosti pokreta Kotti & Co. također su osnažile jednu novonastalu koaliciju koja ometa i često blokira sve veći broj prisilnih iseljavanja u Berlinu.13

Željela bih istaknuti još jedan noviji slučaj mobilizacije, koji – iako se tradicionalno ne smatra urbanim pokretom – pokazuje kako se u sjevernoeuropskim zemljama mogu uspostaviti veze, baš kao i u Sjevernoj Americi i Južnoj Europi, između relativno privilegiranih i izopćenih korisnika neoliberalnog grada. Radi se o prosvjedima koji su nedavno izazvali burnije reakcije javnosti od bilo kojih ranijih izbjegličkih ili imigrantskih mobilizacija. Nakon samoubojstva Mohammada Rahseparsa početkom 2012. godine u smještaju za azilante u bavarskom Würzburgu izbjeglice su mjesecima kampirali u središtu grada zahtijevajući slobodu kretanja te okončanje deportacija, ponižavajućeg tretmana i zbrinjavanja u sumornim kampovima s kontejnerima. Prosvjedno kampiranje tada se proširilo cijelom Njemačkom, a u rujnu su izbjeglice poduzeli marš od 600 kilometara od Würzburga do Berlina, time direktno kršeći „Residenzpflicht“, aktualni zakon prema kojemu je izbjeglicama zabranjeno napustiti okrug u koji su smješteni. Kada su stigli u Berlin, podigli su prosvjedni kamp na Oranienplatzu, gdje je boravilo osamdesetak izbjeglica iz Sudana, Makedonije, Irana, Afganistana i drugih zemalja, dok su drugi živjeli u obližnjem skvotu, nekadašnjoj zgradi škole. Oko 6.000 osoba pridružilo se njihovoj demonstraciji pred njemačkim parlamentom, podržavajući njihove zahtjeve. Na „Kongresu izbjegličke borbe“ u Münchenu u ožujku, gdje se raspravljalo o formiranju neovisnih vijeća izbjeglica, a zasebni „građanski plenum“ izučavao je načine na koji se mogu podržati prosvjedi „ne-građana“, sudionici su komunicirali putem Skypea s izbjegličkim aktivistima u Beču. Tim mobilizacijama izbjeglički su aktivisti doveli na dnevni red kršenje svojih socijalnih i političkih prava, i još važnije, uspostavili su kao svoje pravo – koje im se još uvijek službeno osporava u većini pokrajina – da se slobodno kreću zemljom; dolazili su iz svakovrsnih okruga (ruralnih, bivših gradskih i prigradskih) i okupljali se na javnim mjestima, u crkvama i praznim zgradama središnjih gradova; i obrnuto, organizirali su „Autobusnu turneju izbjegličke revolucije“, koja je posjećivala, zajedno s pristalicama, „prijemne kampove“ gdje se moraju registrirati izbjeglice koji tek uđu u zemlju, kako bi se proširile informacije o njihovim prosvjedima i zahtjevima.14 (Schwarzer 2013; Refuge Tent Action 2013)

Tražeći azil i boreći se za priznanje i prava u njemačkom društvu, izbjeglice pružaju njemačkim pokretima mogućnost da povežu svoje „urbane/regionalne“ pokrete sa svjetskom borbom za globalna zajednička dobra koju vode „seljaci, sitni zemljoposjednici, poljoprivrednici i lokalno stanovništvo… diljem šarenog pejzaža proširene urbanizacije. I tu dinamika akumulacije razvlaštenjem i ograđivanjem ima kreativno-destruktivan učinak na svakodnevni život… i na društveno-okolišne uvjete“ (Brenner 2013: 108).

Ad 4: Prevladavanje napetosti, premošćivanje podjela

Nadovežemo li se na koncepciju globalnog neoliberalnog projekta (Brenner/Peck/Theodore) prema kojoj je on tijekom prevladavanja krize nakon 2008. godine pokrenuo rekonstrukciju neoliberalnog režima (koji postaje sve raznorodniji i podijeljen između različitih geografskih uporišta), onda njegova destabilizacija zahtijeva pomak s fragmentiranih lokalnih eksperimenata (putem orkestriranih sustava) prema režimu nove vladavine: produbljenoj socijalizaciji.15

Iz tog – teorijski postavljenog – razloga, ali i iz razloga pragmatične izvedivosti, jer bez potpore i povezivanja pokreti ranjivih će se preopteretiti, dok će oni relativno povlaštenih izgubiti svoju moć provociranja – iz svih tih razloga dva navedena tipa borbe morat će se povezati. Borbu onih koji su isključeni iz neoliberalnog grada, bez obzira na to nalaze li se na periferiji tog modela (u predgrađima i getima) ili neprimjetno opslužuju povlaštene korisnike grada iz svojih neprimjetnih i nesigurnih prostora, trebat će podržati želimo li napredovati u destabilizaciji neoliberalnog režima vladavine. U tu svrhu povlašteniji urbani pokreti trebaju svojim statusom pridonijeti borbama protiv isključivosti neoliberalnog urbanizma – kao što se to počelo događati u novim kolaboracijama između aktivista pokreta Occupy i Indignado s jedne strane te organizacija u četvrtima i lokalnim zajednicama s druge; kao što se počelo događati oko pokreta Kotti & Co. u Berlinu; i kao što se tek pomalo počinje događati s izbjegličkim borbama diljem Njemačke.

_______________________________________

 

*Prijevod izlaganja održanog na konferenciji „Rethinking Urban Social Movements“ u Gothenburgu, 22. svibnja 2013. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje autorice.

1.Peck/Theodore/Brenner, „Neoliberal Urbanism: Models, Moments, Mutations“, The SAIS Review of International Affairs 29/1 (zima/proljeće 2009.).

2.Usp. studiju New York Timesa o ratovima za investicije: Louise Story, „As companies seek tax deals, governments pay high price“, NYT (1. prosinca 2012.); Jamie Peck, „Mešetarenje javnim subvencijama i poduzetan pristup lovu na investicije nisu toliko željena strategija, već više fiskalna nužnost“: „Austerity Urbanism: American Cities under extreme economy“, CITY 16/6 (prosinac 2012.), 626-655, ovdje: 649.

3.Stuart Hodkinson, „The new urban enclosures“, CITY 16/5 (listopad 2012.), 500-518.

4.J. Häfele i O. Sobzak, „Der Bahnhof als Laboratorium der Sicherheitsgesellschaft“, Widersprüche 86 (2002.), 71-86.

5.Na primjer, Häfele/Sobzak (2002.) opisuju akciju na glavnom kolodvoru u Hamburgu, nazvanu „Security Now!“, gdje su se aktivisti, obučeni kao pripadnici privatne zaštitarske tvrtke i opremljeni kamerama, pojavili na obnovljenom kolodvoru dijeleći letke u kojima se zahtijeva čišća i sigurnija središnja željeznička stanica. Svoje zahtjeve poduprli su kontroliranjem karata te snimanjem i nametljivim praćenjem ljudi „iz sigurnosnih razloga“.

6.Zamršeni kauzalni odnos tih procesa – restrukturiranja gradskih središta i tržišta nekretnina u centru grada pod pritiskom gentrifikacije, a putem novih i često ekskluzivnih nekretninskih projekata, uklanjanja javnih stanova, ukidanja zaštite stanara i ubrzanog isključivanja nepogodnih mjesta, sredina i društvenih skupina – prikriven je u novim diskursima o povećanju (ne)sigurnosti i individualizirane odgovornosti.

7.Slogan „pravo na grad“ javio se na razne načine širom svijeta, uključujući znatne razlike u praksi i ciljevima – s jedne strane spektra tu su skupine i organizacije koje rade na postizanju sporazuma koji će zaštititi specifična prava (u množini) kako bi se osiguralo sudjelovanje svih stanovnika u gradu (onakvom kakav jest); na drugom kraju spektra su radikalniji pokreti koji nastoje ostvariti pravo na (otvoreniji i istinski demokratski) grad putem društvenog i političkog djelovanja. (Za tu procjenu vidi: Mayer 2012b).

8.„Prošlotjedna verzija Oakland Art Murmura – hipsterskog, pseudoartističkog obilaska kafića i pubova na potezu duž Telegraph Avenue koji se organizira svakog prvog petka u mjesecu – ugušila je nasilju sklone prosvjednike (pokreta Occupy) koji su vandalizirali i opljačkali ured kampanje predsjednika Baracka Obame… mjesečni Art Murmurs… postali su međunarodno priznata reklama za Oakland“ (Johnson 2012, str. C1).

9.Znanstvena ekspertiza koju je financirao grad Frankfurt (Römhild & Vertovec, 2008?, str. 67) spominje „… nedovoljno uklopljene životne svjetove useljenika, koji žive i rade u prekarnim uvjetima neosiguranog boravka u Frankfurtu. Uspostaviti produktivnu vezu između nejednakih svjetova ekonomskog Global Cityja i svjetskog grada kulture ključna je zadaća politike kozmopolitskog umrežavanja i raznolikosti grada koji je usmjeren na budućnost.“

10.U Njemačkoj većina tih skupina rijetko sudjeluje u urbanim mobilizacijama, čak i u proslavljenom slučaju pokreta RttC (Right to the City) u Hamburgu. U SAD-u, naprotiv, organizacije vezane uz zajednice koje sačinjavaju ne-bijelci, kao i drugi ugroženi i radnici u neformalnom sektoru, već su dugo dio urbanih mobilizacija i ustvari čine jezgru saveza Right to the City (kao i Domestic Workers United, Excluded Workers Congress i drugih). Namjernim odbacivanjem koncepta otvorenog prostora oni su također zauzeli središnju ulogu u procesu Social Foruma, koji je nastao iz antiglobalizacijskih pokreta, često po cijenu udaljavanja od ljevičarskih, anarhističkih i kontrakulturnih pokreta.

11.Usp. mrežnu stranicu skupine Arbeitskreis Umstrukturierung Wilhelmsburg: http://akuwilhelmsburg.blogsport.eu .

12.U gradu od 3,5 milijuna stanovnika četvrt koja se sastoji od 150 tisuća stanova (za oko pola milijuna ljudi), pogođena ovim obratom prema privatizaciji, predstavlja znatan problem. Godine 2011. stanarine za 100 tisuća domaćinstava koja su primala Hartz IV (njemački program socijalne skrbi i potpore uz zamjenu za rad) popele su se iznad razine koju dopušta socijalna služba; od 65 tisuća tih domaćinstava zatraženo je da snize troškove stanovanja. Za većinu je to značilo podijeliti životni prostor s još nekim ili pak preseliti na rubove grada, budući da u središnjim četvrtima gotovo više i ne postoje stanovi s umjerenom najamninom. Od 2002. do 2010. godine broj prisilnih iseljenja popeo se za 65%, samo u 2010. godini za još 11%, odnosno 5603 iseljenja, dok danas iznosi 22 dnevno (Müller 2013: 13).

13.Ta koalicija također uviđa da će, želi li učinkovito spriječiti daljnja iseljenja, morati „proširiti svoje aktivnosti izvan politički i društveno prilično homogenog saveza i izvan Kreuzberga“ (Müller 2013: 13).

15.Gdje „društvene snage i politički savezi usmjereni na alternativne programe koji ograničavaju tržište infiltriraju naslijeđene institucionalne okvire neoliberalizacije na svim prostornim razinama“. Brenner/Peck/Theodore, „After Neoliberalization?“ 2010., str. 13-14 u prvoj verziji rukopisa.

_____________________________________________

Prijevod s engleskog: Marina Miladinov

Prevedeno uz podršku Heinrich Boell Stiftung

Povratak natrag