Neil Brenner, Jamie Peck i Nik Theodore: Zagrobni životi neoliberalizma

„Smrt“ neoliberalizma?

U najrazličitijim političkim i intelektualnim krugovima slom Wall Streeta 2008. uglavnom se tumačio kao događaj koji je označio slom neoliberalizma. U kontekstu onoga što će se ubrzo pretvoriti u globalnu ekonomsku krizu, komentatori lijevog i desnog spektra požurili su obznaniti kraj neoliberalističkog stiska u kojem su se gušile ekonomska i socijalna politika. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy je, na primjer, nastojao razuvjeriti sve tjeskobniju javnost izjavama kako „određena ideja globalizacije umire s krajem financijskog kapitalizma“, došavši do naizgled jednoznačnog ideološkog zaključka: „Samoregulacija, kojom su se rješavali svi problemi, stvar je prošlosti. Laissez-faire je stvar prošlosti.“[1] Jednako heretično rasploženje moglo se susresti i u Beču, jednom od simboličnih zavičaja neoliberalističkog idejnog projekta, gdje se nekadašnji austrijski federalni kancelar Alfred Gusenbauer nadovezao na sve prisutniju interpretaciju da je „pad Wall Streeta za neoliberalizam ono što je pad Berlinskog zida bio za komunizam.“[2] Zanimljivo je da je samo nekoliko dana ranije radikalna društvena komentatorica Naomi Klein argumentirala na sličan način pred publikom Sveučilišta u Chicagu, gdje se održavala manifestacija protiv osnivanja istraživačkog instituta koji je trebao koštati više milijuna američkih dolara i biti imenovan po neoliberalnom ekonomistu Miltonu Friedmanu. Klein je ustvrdila kako bi financijska kriza „trebala biti za friedmanizam ono što je pad Berlinskog zida bio za autoritarizam: osuda jedne ideologije.“[3] U međuvremenu je u intervjuu za BBC uvaženi ljevičarski povjesničar Eric Hobsbawm istaknuo kako je „to dramatski ekvivalent, da tako kažemo, raspada Sovjetskog Saveza. Sada znamo da je to razdoblje završilo. [No] ne znamo što će uslijediti.“[4] Naposljetku, otprilike je u isto vrijeme nekadašnji glavni ekonomist Svjetske banke i kritičar globalizacije Joseph Stiglitz iznio gotovo identičnu tvrdnju:

Svijet nije bio naklonjen neoliberalizmu, toj šarolikom skupu ideja zasnovanom na fundamentalističkoj predodžbi da se tržišta sama korigiraju, da učinkovito raspodjeljuju sredstva i pošteno služe javnom interesu. Upravo je taj tržišni fundamentalizam postavio temelje za thatcherizam, reaganomiju i takozvani „Washingtonski konsenzus“ u prilog privatizaciji, liberalizaciji i neovisnim središnjim bankama koje su se jednodušno usredotočile na inflaciju […]. Neoliberalni tržišni fundamentalizam oduvijek je bio politička doktrina koja je služila određenim interesima. Ekonomska teorija nikada ga nije podržavala. A sada je već jasno da ga nije podržavalo ni povijesno iskustvo. Naučimo li tu lekciju, to bi mogao biti tračak svjetla u oblaku koji se nadvio nad globalnu ekonomiju.[5]

nik theodore

Ove izjave upućuju na potpun okret kola sreće za politički projekt i ideologiju koju je kritičar Perry Anderson jednom opisao kao „najuspješniju… u svjetskoj povijesti.“[6] Dakako, radikalni analitičari makropovijesnih trendova već su neko vrijeme predviđali taj trenutak. Tako je početkom 2008. godine sociolog Immanuel Wallerstein izjavio kako se „politička ravnoteža vraća natrag. Neoliberalna globalizacija za nekih će deset godina biti upisana kao ciklička oscilacija u povijesti kapitalističke svjetske ekonomije.“[7] Na sličan način analiza Johna Bellamyja Fostera i Freda Magdoffa prikazuje neoliberalizam kao „glavnu legitimacijsku ideologiju“ onoga što se opisuje kao faza monopolističko-financijskog kapitalizma,[8] pri čemu očigledna kriza ovog potonjeg ustvari predstavlja krizu onog prvog. Tu se povijesna dinamika objašnjava terminologijom Marxa, Kaleckija i Keynesa, dok se monetarizam Friedmana, Greenspana i Bernankea razotkriva kao ono što ustvari i jest – kredo samog neoliberalizma. S tog gledišta nije samo kreditni balon tako spektakularno pukao 2008. godine; bio je to širi geopovijesni sklop ideoloških i institucionalnih struktura.

Očito, projekt slobodnog tržišta bio je na izdisaju. Nikada se ranije o pitanju političke, ekonomske i društvene uloge neoliberalizma – ili, bolje rečeno, njegove krivice – nije tako žučno raspravljalo, tako globalno i tako javno. Financijski slom 2008. bio je, između ostaloga, povezan s demonstrativnim odbacivanjima kreda slobodnog tržišta na svim stranama političkog spektra; namještenim posipanjem pepelom i javnom skrušenošću (začinjenom i pokojom optužnicom) među financijskim i korporacijskim elitama; naglim brisanjem desetljeća i više u kojima su se veličali burza i tržište nekretnina; propašću čitavih ekonomija, uključujući Island, Mađarsku i Detroit; neizrecivom patnjom koja je proizašla iz uzastopnih valova otpuštanja i ovrha nekretnina pod hipotekom, izgubljenih ušteđevina i desetkovanih mirovina; te uličnim nemirima i političkom mobilizacijom širom svijeta. Dok se prethodne krize neoliberalnog doba, kao što je bio val dužničke insolventnosti diljem Latinske Amerike i azijski financijski kolaps, možda i uspijevalo (problematično) „riješiti“ nizom umjerenih prilagodbi neoliberalnog upravljanja, diskursa i strategije, kriza 2008. zaprijetila je potkopavanjem političkog legitimiteta neoliberalizma, možda čak fatalnim. Još važnije od toga, potaknula je pitanje nije li tvrdokorna prilagodljivost neoliberalizma kao fleksibilno mutirajućeg režima „vladavine tržišta“ možda napokon prevladana. Jedinstvenost današnje prijetnje nije samo u opsegu i razmjerima krize, iako je već i to dovoljno zastrašujuće; ona prije svega udara u samu srž projekta – u neksus loše reguliranih financija i premoći SAD-a. Ideološki i institucionalni odgovor na ono što očito izgleda kao produžena kriza, kako su svakako ispravno primijetili Brand i Sekler, bit će „među najvažnijim političkim i društvenim pitanjima našega doba.“[9] Iako ne bismo mogli reći da se vratio socijalizam, oblici keynesijanskog oživljavanja ekonomije pod pritiskom krize, improvizirane industrijske politike pa čak i pseudonacionalizacije vratili su se na dnevni red politike prvi put nakon više desetljeća. Jesmo li na pragu „post-neoliberalnog“ svijeta?

Kraj jedne ere? 

S obzirom na tu situaciju prikladan je trenutak da razmotrimo kako najbolje konceptualizirati neoliberalizaciju kao projekt institucionalne reorganizacije, društveno-prostorne transformacije i ideološke hegemonije. I u akademskim krugovima i izvan njih suvremeni promatrači shvaćaju neoliberalizam na mnoštvo (često različitih) načina. Te raznovrsne konceptualizacije su bitne, budući da imaju važne implikacije ne samo za interpretaciju financijske krize koja je nastupila 2008. godine, nego i za rasprave o krajnjem prevladavanju neoliberalizma.[10] Kao prvi zahvat u takva pitanja, krenut ćemo od kritičke ocjene gledišta koje smo upravo prikazali, a koje su prigrlili toliki komentatori na svim stranama političko-ideološkog spektra: je li se neoliberalizam doista suočio sa svojim „Berlinskim zidom“, s trenutkom nepovratnog sloma?

Postoje barem tri razloga za oprez pri pribjegavanju metafori Berlinskog zida u groznici ovog navodno post-neoliberalnog trenutka. Prvi se tiče karaktera i oblika samog neoliberalizma, društvenog poretka kojemu se već dijele posljednje pomasti. Drugi se tiče onoga što je, ideološki gledano, na drugoj strani zida. Treći razlog za oprez odnosi se na metaforički zid kao takav, kao konkretizirani jaz između neoliberalizma i njegovih „drugih“. Iz sva ta tri razloga dovodimo u pitanje korisnost metafora o slomu. Naši kritički stavovi poslužit će nam ovdje kao polazište u razvoju alternativnih načina razmišljanja o naravi neoliberalizma i (specifičnije) onoga što ćemo nazvati procesima neoliberalizacije. To će nas dovesti do sasvim drugačije interpretacije uzroka, karakteristika i posljedica krize nakon 2008. od onih koje su prigrlili komentatori koje smo maloprije naveli.

Prva naša ograda tiče se navodne analogije krize državnog socijalizma i one neoliberalizma. Dok bi se za prvog i moglo reći da se urušio kao poslovična kula od karata, u gotovo trenutačnom raspadu cjelokupnog ideološkog, institucionalnog i političkog sklopa, nedavni događaji imali su sasvim drugačiji tijek. Ustvari, možda uopće i ne postoji neki jedinstveni trenutak koji bi katalizirao i kristalizirao aktualnu krizu. Početne događaje te krize kao krize možemo vidjeti barem već u početnom urušavanju hedge fondova Bear Stearnsa, zasnovanim na sekuritiziranim hipotekama, u srpnju 2007. godine, od kada je obilježena neviđenim nizom financijskih spašavanja, stimulacijskih paketa, planova za oporavak i multilateralnih samita – sve to u kontekstu nečega što će postati dotad neviđenom globalnom i makroekonomskom kombinacijom stagnacije i restrukturiranja. Ubrzo je postalo jasno da polagana „smrt“ neoliberalizma, ako je to bilo ono čemu smo svjedočili, poprimila melodramatske razmjere. U međuvremenu su se energične osude ludosti laissez-faire ekonomije, koje su dolazile i s lijeve i s desne pozornice, poklopile s očajničkim pokušajima da se iznova uspostavi nekakva reformirana verzija istog sustava socijalizacijom financijskog (umjesto društvenog) rizika, nastojanjima da se promijeni raspoloženje kreditnih tržišta i potakne potrošačka potražnja, ponovnim nametanjem dužničkih uvjeta zemljama u razvoju, stišavanjem „protekcionističkih“ osjećaja i spominjanja novih socijalnih prava, poticanjem tržišnog discipliniranja sindikalnih segmenata radne snage kako bi se „spasile“ industrijske grane s hiperprodukcijom kao što je automobilska industrija i tako dalje. Restauracija mlakog i neujednačenog rasta nije baš mogla riješiti te probleme, iako je donekle stvoren jaz između onih nacija koje su bile za „poticaje“ i onih koje su ustrajale na „štednji“ kao ključu za dugoročnu obnovu rasta.

Da bi se govorilo o neoliberalizmu „u krizi“, ne treba posebno niti isticati, pretpostavlja da se razumije karaktera tog neuhvatljivo raspršenog, a ipak duboko integriranog oblika društvene vladavine. Jedinstven, monolitan i unificiran neoliberalizam mogao bi doista biti sklon odgovarajuće „totalnoj“ krizi. No, neoliberalizam nikada nije pokazivao takav jedinstveni i monolitni karakter. On možda i jest duboko kontekstualno integriran, no oduvijek se razvijao neujednačeno – osobito od nacije do nacije, od grada do grada i od regije do regije. Možda i jest strateški usredotočen na krajnji cilj vladavine slobodnog tržišta, no svakako nikada ne bi mogao stići do tog utopijskog cilja – i stoga je posvuda zapao u proturječja koja je sam stvorio. Iz tih razloga tvrdimo da treba dati prednost dinamičnoj koncepciji neoliberalizacije u odnosu na statična poimanja neoliberalizma – te odrediti neki prevladavajući, no ipak duboko neujednačen obrazac regulatornog restrukturiranja koji potiče čitav skup otvorenih društvenih procesa i koji je povezan s polimorfnim oblicima i ishodima. Iz toga slijedi da će se krize i proturječja nejednako odraziti na pojedinačne društvene prostore, upravne mreže, sektorska polja, lokalne formacije i tako dalje, umjesto da se glatko šire preko čitavog polja regulatorne intervencije. Štoviše, dokazana sposobnost neoliberalizma da izmješta (na dolje i na van) te odgađa (za kasnije) tendencije prema riziku i krizi znači da su s njime povezani pejzaži regulacije osobito dinamični. Budući da u toj koncepciji „neoliberalizam“ ne postoji kao jedinstvena i statična struktura, kao sustav koji teži ravnoteži ili kao konačno stanje, on sukladno tome vjerojatno neće propasti u nekom totalnom trenutku sloma. U tom smislu povijesna analogija s institucionalno centraliziranim i monologičkim socijalističkim režimom i njegovom implozijom prije dvaju desetljeća čini se izrazito neprikladnom.

Pređemo li na drugu našu ogradu oko metafore Berlinskog zida, tu očito treba uzeti u obzir odnos društvene formacije u krizi i stvarno postojećih alternativa koje su, da tako kažemo, smještene s druge strane zida. Prigodom sloma državnog socijalizma dominantna prisutnost na drugoj strani zida nije, dakako, bila niti najmanje benigna; bila je to agresivno ekspanzivna varijanta slobodnotržišnog kapitalizma, neproporcionalno snažno oblikovana po uzoru na anglo-američki „model“, budući da su „koordiniraniji“ oblici japanskog i njemačkog kapitalizma počeli podbacivati. Unutar samo nekoliko mjeseci zemlje nekadašnjeg Sovjetskog bloka preplavljene su ne samo novom sortom postsocijalističkih poduzetnika, nego i čitavom vojskom strateških savjetnika, makroekonomskih inženjera, menadžerskih konzultanata i šok-terapeuta, koji su djelovali u sprezi s novouzašlim elitnim kadrovima kako bi ubrzali nepovratnu „tranziciju“ u kapitalizam. Uspostava nečega što bi se moglo okarakterizirati kao „dizajnirani kapitalizam“ nikada se, dakako, nije dogodila na nekakvom praznom listu papira, nego u kontekstu radikalne delegitimacije starog poretka i bezglavog povlačenja velikih dijelova vladajuće elite. Iako je taj sudbonosni slom prethodnog društvenog poretka doista stvorio ideološki vakuum, način na koji se taj vakuum punio bio je diktiran ravnotežom geopolitičke moći u „izvanjskom“ kapitalističkom svijetu; strateškim promicanjem omiljenih institucionalnih i ideoloških oblika, osobito onih koji su imali službeno odobrenje multilateralnih razvojnih banaka, moćnih donatorskih nacija i raznih drugih epistemičkih zajednica; i naposljetku, ništa manje važno, generativnim „imaginarijem tranzicije“, čije su koordinate uspostavljene idealiziranim vizijama „Zlatne prošlosti“ i „Zlatnog Zapada“.

Ako je tranzicijska politika ranih 90-ih godina prošlog stoljeća odgovarala dijelom samoispunjujućoj viziji teleologije slobodnog tržišta, fiksiranoj na neku idealiziranu konačnu točku kapitalizma – koja je bila neostvariva, ali istodobno politički stimulirajuća – radikalne suprotnosti naspram turbulentne sadašnjosti odmah su uočljive. Oholost ortodoksne ekonomije svakako je dovedena u pitanje nakon krize 2008. godine, apolitičke stručnjake privremeno zatekle nove neizvjesnosti. Umjesto da se kreću prema nekoj utopijskoj konačnoj točci – samoregulirajućem tržišnom društvu – kriznim menadžerima današnjice upadljivo nedostaje bilo kakva vrsta cilja, imaginarija ili naracije koja se ne bi svodila na apologiju obnove rasta… po bilo koju cijenu. Doduše, postoji intuitivni osjećaj oko društveno-prostornog ishodišta krize – neuspjeh američkih kreditnih tržišta i njihova geografska reprezentacija u obliku „Wall Streeta“ – no vlada neslaganje koje graniči s paralizom u pogledu cilja, pa čak i smjera nastojanja oko reforme/transformacije. Čini se da su krizni menadžeri doslovce letjeli naslijepo, i to bi čak povremeno sami priznali. Ipak, zajednička strategija općenito je očito bila vratiti sustav u funkciju što je prije moguće, uz ponovnu uspostavu likvidnosti, profitabilnosti i rasta kao apsolutnih prioriteta.

U tom (navodno) post-kriznom razdoblju nisu baš primjetne one vrste tranzicijskog imaginarija koje su tako moćno djelovale u razdoblju postsocijalističke obnove. Glavni cilj nastojanjâ oko prevladavanja krize bio je, kao prvo, stabilizirati kreditna tržišta kao sredstvo pomoću kojega će se, kao drugo, ponovo pokrenuti uredna akumulacija i ekonomski rast. (Ironija je u tome što je „složenost“ te zadaće naizgled takva da je se sigurno može latiti samo ista ona elita financijskih tehnokrata i pljačkaša koji su nas i doveli u tu krizu.) Međutim, ostavimo se političke retorike: u kojoj mjeri to doista podrazumijeva raskid s neoliberalnom praksom? U javnom diskursu se javlja pomalo nedorečena pretpostavka da će izlaz iz krize značiti „više regulacije“ i možda „aktivniju“ ulogu države, no malo je jasno artikuliranih vizija (alternativnog) oblika koji bi takav regulatorni kompromis trebao poprimiti. Nijedan od tih oklijevajućih koraka ne bi nas, dakako, nužno odveo „onkraj“ neoliberalizma, koji je ionako bio sušta politika rasta i koji se nikada nije libio svih oblika državne intervencije. Procjene u mainstreamu smatraju da je sve što je potrebno, poslužimo li se prikladnom burzovnom metaforom, korekcija – korekcija (financijske) regulacije – kako bi se napravili manji popravci na režimu financijaliziranog kapitalizma.

Poučnije povijesne paralele možda bi se mogle pronaći ne u postsocijalističkoj politici ranih 90-ih godina, nego u projektu „trećeg puta“, koji se oblikovao u drugom dijelu istog tog desetljeća, a zasnivao se više na nejasno definiranom udaljavanju od odbačenih alternativa nego li na kretanju prema nekom jasno definiranom cilju. Realpolitika post-neoliberalizma trenutno izgleda više kao nekakav krizom izazvani „četvrti put“, grublji oblik revizionističkih prilagodbi i centrističkih triangulacija kakve su zamislili političari poput Blaira, Clintona i Schrödera tijekom 90-tih. Ako se to nekima čini šupljim, možda još fundamentalniji vakuum po pitanjima društvene regulacije nalazimo izvan i onkraj tog reformističkog prostora – kad je riječ o uvjerljivo razrađenim i istinski progresivnim alternativama neoliberalizmu. S obzirom na taj izostanak artikulacije, ne očekuje li nas samo još jedno preustrojavanje neoliberalizma pod pritiskom krize? Odsutnost robusne ideološke protuteže neoliberalizmu svakako nas navodi na tu ideju, baš kao i ustrajna nastojanja dominantnih državnih i klasnih snaga da postignu neku vrstu reformističke obnove neoliberalizma. Bez obzira na očite slabosti i ograničenja tih nastojanja, ona će nedvojbeno nastaviti svojim bjesomučnim kursom sve dok ne naiđu na protusnage jednakih razmjera. Kao što je Colin Leys jednom primijetio u kontekstu debate oko posljednjih izdisaja thatcherizma, „da bi neka ideologija bila hegemonijska, ona ne mora nužno biti omiljena. Samo je važno da nema ozbiljnog suparnika.“[11]

To nas dovodi do naše treće ograde oko metafore Berlinskog zida, naime da ona priziva sliku nepremostive barijere između neoliberalizma i njegovih „drugih“. Ideja da je neoliberalizam na neki način odvojen od drugih društvenih formacija i političkih projekata ozbiljno promašuje i njegov karakter i narav njegova razvoja. To podsjeća na idealizirani prikaz samoregulirajućeg tržišta, kojemu pribjegavaju neoliberalne ideologije, no pojam neoliberalizma ne odgovara (i ne može odgovarati) nekom autonomnom, samoodrživom socio-ekonomskom sustavu obdarenim uravnotežujućom logikom vlastite reprodukcije. Umjesto toga, neoliberalizacija bi se trebala smatrati hegemonijskim etosom restrukturiranja kao dominantnim obrascem (nepotpune, neujednačene i proturječne) regulatorne transformacije, a ne potpuno koherentnim sustavom ili oblikom države. Kao takva, ona nužno djeluje među svojim “drugostima“, u kontekstima slojevitog, heterogenog i proturječnog upravljanja društvom. Za razliku od čednih vizija slobode ostvarene kroz tržišta i za razliku od utilitarističkog pristajanja na pritiske konkurencije, realnosti neoliberalnog restrukturiranja oduvijek su bile prilično neuredne – i to je neizbježno.

Slijedi da je odnos neoliberalizacije i borbene ili oporbene politike sve prije nego jedinstven, simetričan ili linearan. Kao prvo, sam neoliberalizam je oblik borbene politike, osmišljene i vođene u antagonizmu naspram različitih (lokalnih) drugosti, kao što su specifični oblici keynesijanske ili razvojne države.[12] Nadalje, duga povijest društvenih borbi i institucionalnih transformacija koje su obilježile neujednačen uspon neoliberalizma, njegovu konsolidaciju i adaptaciju pod pritiskom krize – uključujući i borbe protiv privatizacije, javnih mjera štednje i smanjenja socijalne skrbi – očito se ne može bezazleno gurnuti u prošlost. Te borbe su utjecale i još uvijek utječu na formu i putanju neoliberalizma, koji nikada nije napredovao bez osporavanja i nikada nije pokazao čistoću u praksi za koju je retorički tvrdio da je ima. Neujednačeni procesi neoliberalizacije stoga tvore složeno nasljeđe koje uvelike nadilazi binarnu opoziciju neoliberalizma i otpora, i obuhvaćaju sve od potpunog poraza progresivnih snaga do podilaženja i pridruživanja. Tijekom nekih triju desetljeća i sami su imperativi neoliberalnog restrukturiranja duboko preoblikovani tom dugotrajnom poviješću borbi oko regulacije i svađa oko granica, i u tom su procesu postali još dublje isprepleteni s drugim izvorima društvene i institucionalne moći. Uslijed toga, projekt neoliberalizacije „kao takav“ može se shvatiti kao politički (re)konstruirana, nelinearna i uistinu bastardna pojava. Ne postoji oštra i čista granica između njegove „unutrašnjosti“ i njegove „izvanjskosti“; ne postoji „željezna zavjesa“ između neoliberalizma i njegovih drugih.

Neoliberalizmi kakvi realno postoje 

Odgovarajući na pitanje je li globalna ekonomska kriza označila smrt neoliberalizma, David Harvey sasvim je izravno rekao kako „to ovisi o tome što podrazumijevate pod neoliberalizmom.“[13] Ako se strateška jezgra tog projekta predstavlja kao državno podržana mobilizacija financijaliziranih oblika akumulacije, u sprezi sa zahuktalim programom regresivne redistribucije među klasama i društvene represije, onda ova posljednja epizoda krize i reakcije na krizu djeluje prije kao kvalitativna transformacija nego kao neki konačan događaj ili obrat. Intelektualni projekt neoliberalizma možda i jest praktički mrtav, i njegova društvena legitimnost možda je opasno poljuljana, ali kao tvrdokoran oblik tržišno usmjerenog društvenog upravljanja taj se projekt očito i dalje kotrlja. Pribjegnemo li odgovarajuće mračnoj metafori, neoliberalizam kao povijesno specifičan oblik društvenog upravaljanja pogonjenog krizom, koji pokreću tehnokratsko refleksno pamćenje, snažan nagon za samoočuvanjem i periodične provale društvenog nasilja, možda ulazi u fazu „zombija“.[14]

Neoliberalna ideologija počiva na uvjerenju da otvorena, konkurentna i neregulirana tržišta, oslobođena državnih intervencija i djelovanja društvenih skupina, predstavljaju optimalno sredstvo socio-ekonomskog razvoja. Ta je ideologija ukorijenjena u idealiziranoj koncepciji kompetitivnog individualizma i dubokoj antipatiji prema izvorima društvene solidarnosti. U tom smislu neoliberalizam predstavlja (uvijek osujećen) pokušaj ostvarivanja fantazije o vladavini slobodnog tržišta. Međutim, postoje ozbiljni raskoraci između te ideologije neoliberalizma i njegovog funkcioniranja u političkoj svakodnevnici i njegovih društvenih učinaka. Iako neoliberalizam nastoji stvoriti utopiju slobodnih tržišta koji bi bili oslobođeni svih oblika državnog upletanja, u praksi on podrazumijeva dramatično intenziviranje prisilnih, disciplinarnih oblika državne intervencije kojima je cilj nametnuti razne oblike tržišne vladavine, a nakon toga baviti se posljedicama i proturječjima potržišnjenja. Štoviše, dok neoliberalna ideologija podrazumijeva da će samoregulirajuća tržišta stvoriti optimalnu raspodjelu investicija i resursa, neoliberalna politička praksa ustvari je dovela do sveopćeg tržišnog kolapsa, novih oblika društvene polarizacije i ekonomske nesigurnosti, dramatičnog intenziviranja neujednačenog razvoja i opetovanih kriza u uspostavljenim sustavima društvenog upravljanja. Prokletstvo neoliberalizma je u tome, dakle, što on očito ne može živjeti niti sa državom niti bez nje.

Ključno je pritom da brojni raskoraci koji prate transnacionalno širenje neoliberalizma od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas – između ideologije i prakse, doktrine i stvarnosti, vizije i konzekvence – nisu naprosto slučajni popratni efekti tog disciplinarnog projekta, nego upravo njegove dijagnostički i politički najistaknutije odlike. Iz tog razloga, iako ideologija neoliberalizma počiva na pribjegavanju specifičnom, nepovijesnom i jedinstveno učinkovitom tržištu, daleko mutnija stvarnost je ta da su programi neoliberalizacije kakvi realno postoje uvijek uklopljeni u kontekstu i politički posredovani, unatoč svim svojim općenitim svojstvima, srodnostima i međusobnim strukturalnim vezama. Štoviše, neoliberalizam nije usamljen, nego obično postoji u nekoj vrsti parazitskog odnosa prema drugim državnim i društvenim formama (neokonzervativizmu, autoritarizmu, socijaldemokraciji itd.), u čijim hibridnim kontekstima se oblikuju forma i posljedice strategija restrukturiranja koje su s njime povezane. Baš kao što se ideja samostalnog i samoregulirajućeg tržišta razotkriva kao opasno produktivan mit,[15] tako je također važno prepoznati da je neoliberalističko prizivanje spontanog tržišnog poretka decidiran diskurs, koji međutim nije niti blizu realnostima neoliberalnog upravljanja državom. Realno postojeći neoliberalizmi, kao i realno postojeća tržišta, kao pojave su neizbježno integrirani u kontekstu i ovisni o njemu – iako iskzi njihovih zagovornika rutinski poriču tu činjenicu.

Krize neoliberalizma

„Transformacija neoliberalizma iz marginaliziranog skupa intelektualnih uvjerenja u potpuno razvijenu hegemonijsku silu“, piše Mudge, „započela je s ekonomskom krizom.“[16] Štoviše, kao povijesno specifičan, izmjenjiv, proturječan i nestabilan proces društveno-prostorne transformacije pod utjecajem tržišta, neoliberalizacija se uvijek iznova i kumulativno obnavlja kroz krize. Poslužimo li se jednom starom pošalicom ekonomista, valja se prisjetiti da su kritički nastrojeni analitičari predvidjeli sedam od posljednjih triju kriza neoliberalizma. Naposljetku, iako krizna razdoblja često živo razotkrivaju strukture moći, poveznice, napetosti i proturječja u njihovoj pozadini, postoje i trenuci paralize i panike, oportunizma i ošamućenosti, vizionarskih eksperimenata i katastrofalnih neuspjeha. Trenuci krize stoga će vjerojatno otkriti mnogo toga o naravi neoliberalizacije kao policentričnog, multiskalarnog i notorno prilagodljivog režima socio-ekonomskog upravljanja.

Čak i tijekom prve polovice svog života – dok je postojao uglavnom kao idejni projekt, gotovo sasvim odvojen od državne vlasti – neoliberalizam je predstavljao oblik teorije krize. Neoliberalizam kasnih 40-ih, 50-ih i 60-ih godina bio je amalgam utopizma slobodnog tržišta s jedne strane i oštre, strateške kritike prevladavajućeg keynesijanskog poretka s druge. Ideološki projekt neoliberalizma stoga nikada nije imao neki prvotni trenutak doktrinarne čistoće: kada se javio kao samosvjestan, transnacionalan projekt tijekom 30-ih i 40-ih godina, bio je formuliran kao oporbeni idejno-ideološki projekt naspram keynesijanskog političko-ekonomskog poretka. Zamišljen kao namjerno fleksibilno preustrojavanje ekonomskog liberalizma devetnaestog stoljeća, prilagođenog institucionalnim uvjetima sredine dvadesetog, neoliberalizam se oslanjao na raspršene idejne resurse koje je pronašao u kontekstualno situiranim liberalizmima austrijske ekonomije, njemačkog ordoliberalizma, manchesterizma i anti-keynesijanizma u čikaškom stilu. Neoliberalizam je tako ustvari već rođen u transnacionalno umreženom, intelektualno hibridnom i neujednačeno razvijenom ideološkom projektu.[17]

Kasniji projekti neoliberalizacije nadovezali su se na to eklektično i povijesno specifično intelektualno-političko nasljeđe. Zasnivali su se prvenstveno na eksploataciji strateških ranjivosti keynesijanizma i developmentalizma, a kasnije na svojim stvarnim i pretpostavljenim krizama kao nužnim preduvjetima za uspostavu niza tržišno orijentiranih i komodifikacijskih reformi u sasvim specifičnim kontekstima kao što su bili, na primjer, poslijeratna obnova Zapadne Njemačke, Pinochetov Čile poslije nacionalizacije, Britanija nakon MMF-ovog financijskog spašavanja i Reaganov deindustrijalizirani SAD.

Ti promjenjivi uvjeti stvaralačkog uništavanja u 70-im i 80-im godinama, omogućenog krizom, oblikovali su formu i putanju kasnijih „lokalnih“ projekata neoliberalizacije. Od samog početka je, znači, neoliberalna politička praksa bila konstruirana na nejednakom i nestabilnom političkom terenu i upravo pomoću njega, baš kao što su kritike keynesijanskog repertoara politika učinkovito odabirale niz institucionalnih recesija ondje gdje su ranjivosti, nestabilnosti i lomovi u starom poretku nudili strateške prilike za neoliberalne oblike intervencije. U tom smislu su se novonastali geografski prostori realno postojećeg neoliberalizma konstitutivno i borbeno miješali u krizom pogođene geografske prostore neuspjeha keynesijanske države, čiju krizu su već dugo anticipirali i koju su bili određene eksploatirati. Upravo je na taj način neoliberalizam začet i također rođen kao teorija krize.

Nakon vladavine Reagana i Thatcher, kada je neoliberalizam mutirao u niz državnih projekata, opetovane krize i regulatorni neuspjesi nastavili su ustvari poticati teturavo i neujednačeno napredovanje transnacionalne liberalizacije. Tijekom te „recesijske“ faze institucionalne transformacije pod utjecajem krize, oblik i putanja procesa neoliberalizacije bili su neposredno određeni nasljeđem regulatorno neujednačenog razvoja i oblikovanja krize unutar naslijeđenih institucionalnih pejzaža keynesijanskih i developmentalističkih državnih formi. Institucionalni pejzaži kojima su se te prakse širile bili su stoga sve prije nego nasumičnog uzorka; naprotiv, bili su detaljno strukturirani obrisima keynesijanske države i s njome povezanim kriznim tendencijama, koje su pak uspostavile temeljne osnove, ideološke ciljeve, polja mogućnosti i prostore za realizaciju prvih rundi neoliberalizacije. Stoga se može smatrati da su krize primarni „pokretač“ transformacije neoliberalizma kao reglatornog projekta. U konceptualnom smislu to odgovara naravi neoliberalizacije kao otvorenog procesa prije nego puke faze; u političkom smislu pak ističe njezin karakter skupa isprepletenih strategija restrukturiranja potaknutih krizom umjesto stabilnog i samostalnog „sustava“.

Duboka neoliberalizacija i neujednačeni razvoj

Ova razmatranja podupiru tvrdnju da je neujednačeni razvoj neoliberalizma kontekstualno generirane, a ne naprosto kontingentne naravi, i da je neoliberalizam reakcionarni kredo u smislu koji nije puko pejorativan. Iz toga slijedi da su programi neoliberalnog restrukturiranja bitno prožeti ne samo zadaćom dekonstrukcije naslijeđenih institucionalnih formi, nego i trajno otvorenim izazovima da izađu na kraj s pratećim ekonomskim konzekvencama, društvenim posljedicama i političkim protudjelovanjem. Na neki izopačen način, opetovani regulatorni neuspjesi na razne načine potiču programe neoliberalnog restrukturiranja; obično tako da oni „napreduju“ kroz turbulentnu dinamiku eksperimentiranja, presezanja i prilagođavanja pod pritiskom krize.

Posljedice su dalekosežne po prostornu dimenziju i održivost neoliberalizma, kako s obzirom na aktualnu situaciju tako i općenito. Neoliberalizam se ne širi pulsirajući iz nekog jedinstvenog komandnog središta ili zavičaja; on je oduvijek konstituiran odnosno, preko više mjesta i prostora „paralelnog formiranja“. Štoviše, s obzirom na proturječnu „evoluciju“ poticanu krizom, taj je proces odnosnog konstituiranja trajan; on uključuje kumulativno produbljivanje neoliberalizacijskih tendencija, budući da regulatorne putanje postaju sve izrazitije međuovisne; transnacionalno i na različitim razinama političko znanje se intenziviralo pa su se stoga neoliberalizirala i sama pravila igre u natjecanju među režimima.

Uspostava „vladavine tržišta“ nikada nije bila stvar nametanja nekog jedinstvenog regulatornog obrasca odozgo. Radilo se o učenju kroz pokušaje (i neuspjehe) unutar razvojnog okvira tržišno orijentiranih reformnih parametara i strateških ciljeva. Iako se neoliberalizam rodio kao niz labavo povezanih projekata radikalne, tržišno orijentirane reforme, od kojih je svaki bio integriran u neki antitetski društveni poredak, u međuvremenu je postao zaokupljen beskonačnom zadaćom rekonstruiranja tih poredaka. U tom procesu različiti „lokalni“ projekti neoliberalne transformacije sve više su se međusobno prožimali i međusobno odnosili, pri čemu je njihova sve intenzivnija interakcija progresivno transformirala režime makroinstitucionalne vladavine među državama i vladavine kroz transnacionalne mreže. Neoliberalizam nije više, ako je ikada i bio, neka „interna“ značajka određenih društvenih formacija ili državnih projekata; on već odavno oblikuje kontekst djelovanja, pravila angažmana i odnosnost tih formacija i projekata.

To je itekako udaljeno od načina na koji neoliberalizam voli sam sebe karakterizirati i legitimirati. Kako u doksi, tako i u dogmi neoliberalizma tržišna rješenja prodaju se pod univerzalni lijek. Parafrazirajući Grundrisse, Elmar Altvater je primijetio kako je „’poništavanje vremena prostorom i prostora vremenom’… upisano u neoliberalni sustav vjerovanja, koji ne obraća pozornost na specifične značajke vremena i povijesti.“[18] Nedavni ekscesi „dereguliranog“ financijskog kapitalizma svakako predstavljaju jedan od grublje promašenih pokušaja da se ostvari ta upadljivo utopijska vizija o neometanom tržišnom razvoju, čija je neizbježna pretjeranost navela Altvatera da razmišlja o „posljednjim danima neoliberalizma“[19], iako je upozorio da post-neoliberalizam ne bi trebalo izjednačavati s postkapitalizmom. Prvo stanje možda je nužan preduvjet za drugo, no u aktualnoj povijesnoj situaciji to svakako neće biti dovoljno. A ako neoliberalni financijski kapitalizam nije jedinstven, koherentan i logičan sustav, nego proturječan režim neujednačenog razvoja, povezan u cjelinu prerađenim paketom tržišnih ideologija, hiperracionalističkih pozivanja na istinu, pritisaka konkurencije i institucionalnih praksi, onda njegovo prevladavanje možda neće imati oblik implozije u stilu Big Banga.

Zombijevski neoliberalizam

Objašnjenje za relativnu izdržljivost neoliberalizma nije neka komparativna prednost u institucionalnoj kreativnosti, pa čak niti to da vodeće institucije globalizacijskog kapitalizma nastavljaju davati prednost tržišno orijentiranim strategijama, iako su ti čimbenici svakako važni. Umjesto toga, preoblikovanje pravila igre regulatorne transformacije u neoliberalnom smjeru, omogućeno i potaknuto danas već čvrsto etabliranim sklopovima razvoja strateških politika, znači da društveno-politički i institucionalni kontekst sve više potiče i podupire neoliberalne strategije – unatoč tome što ne može zajamčiti njihov „uspjeh“. Hayek je i sam uvijek ustrajao na tome da neoliberalizam mora biti fleksibilno vjerovanje.[20] Na dugačkom i krivudavom putu od njegove početne (re)artikulacije kao idejno-ideološkog projekta do njegovih bliskih susreta s različitim oblicima državnih i izvandržavnih snaga tijekom proteklih triju desetljeća, neoliberalizam je pokazao zapanjujuću sposobnost metamorfoze. Njegova uništavalačko stvaralačka „logika“ možda je u početku bila poticana ratom na više fronti protiv socijalne države, socijalnih prava i društvenih kolektiva – što se može smatrati „recesijskom“ fazom neoliberalizma – no projekt su uglavnom progutali sve mnogobrojniji izazovi ovladavanja troškovima i proturječjima ranijih valova neoliberalizacije.

Neoliberalizam u tom smislu više nije ono što je nekad bio. Od dogmatske deregulacije do reregulacije koja pogoduje tržištu, od strukturalnih prilagodbi do dobre uprave, od rezanja budžeta do regulacije korekcijom, od socijalnih rezova do aktivne socijalne politike, od privatizacije do javno-privatnog partnerstva, od načela „pohlepa je dobra stvar“ do „moralnih tržišta“… raznolikost „inovacijskog“ neoliberalizma druge faze [roll-out neoliberalism]predstavlja čvrsto konsolidran i krizom potican oblik vladavine tržišta. Možda se još uvijek orijentira, na ovaj ili onaj način, pomoću Hayekova hrđavog kompasa, jer je istreniran na nedostižnoj (i tvrdokornoj) utopiji društva slobodnog tržišta, no avangardni zamah „revolucije odozgo“, kakav je bio thatcheristički moment neumoljivog sukobljavanja i „politike iz uvjerenja“, odavno je ustupio mjesto oportunističkim potragama za „trećim putem“, amelioracijskom gašenju požara, vladavini pokušaja i pogrešaka, reduciranom eksperimentiranju i pragmatičkom prihvaćanju svega „što funkcionira“. Ovaj novi neoliberalizam sve češće uči (i razvija se) kroz pogrešne postupke, budući da je zapao u beskonačni izazov prevladavanja vlastitih proturječja, zajedno s društvenim i ekonomskim posljedicama prijašnjih deregulacija i loših intervencija. On propada, ali nekako uspijeva propadati prema naprijed.

Uza svu ideološku čistoću retorike slobodnog tržišta, uza svu mehanicističku logiku neoklasične ekonomije, to znači da je praksa neoliberalnog političkog upravljanja neizbježno i duboko obilježena kompromisima, kalkulacijama i kontradikcijama. Tu nema nikakvog obrasca. Nema čak niti zemljovida. Same krize možda i nisu fatalne za taj promjenjivi, hibridni model društvenog upravljanja, budući da je u većoj ili manjoj mjeri neoliberalizam oduvijek bio tvorevina krize. No, selektivno koristiti krize keynesijanskosko-velferističkog, developmentalnog ili državno-socijalističkog sustava je jedno, a odgovarati na krize koje je stvorio sâm neoliberalizam sasvim nešto drugo. Međutim, to je sve češće neprivlačna zadaća metastaziralih oblika inovacijskog neoliberalizma, bilo da je riječ o posljedicama, na primjer, azijske financijske krize, uraganu Katrina ili raspadu njujorških/međunarodnih kreditnih tržišta. Svaki od tih trenutaka obično je popraćen bjesomučnim pokušajima da se iznova uspostavi (i ponekad iznova brendira) krhki režim vladavine tržišta, no to su također redom – intuitivno i strateški – politički momenti, čiji se ishodi ne mogu predvidjeti. Moguće je da će najnoviji model neoliberalizma 3.0 neutralizirati, zamijeniti ili odgoditi neke od strukturnih kriznih tendencija, no one se nikada neće trajno riješiti. Svaka nova generacija softvera slobodnog tržišta, čak i ako dolazi u drugačijem pakovanju, sadržavat će nove pogreške, kao i stare propuste u dizajnu. To znači da ono što se danas prodaje pod „neoliberalnu vladavinu“ pokazuje aktivnu, ako ne i hiperaktivnu dinamiku. Jednako je (re)animira i proturječje i uvjerenje. Pa što je to onda što odražava taj projekt na životu unatoč dubokim proturječjima i epizodnim valovima otpora i sukoba? Bismo li još uvijek trebali pripisivati ideološku, političku i institucionalnu snagu toj okaljanoj, otrcanoj i duboko diskreditiranoj ljušturi kasnog neoliberalizma, kojemu su posljednje pomasti nedavno kazivali Naomi Klein, Eric Hobsbawm i drugi? Je li došlo vrijeme da počnemo razmišljati o neoliberalnoj hegemoniji u prošlom svršenom vremenu?

U ovoj fazi čini se malo vjerojatnim da će se regulatorno zdanje neoliberalizma urušiti kompletno, u stilu kule od karata, ako ne iz nekoga drugog razloga, a ono barem zato što neoliberalizam nikada i nije bio monolitna struktura. Neko vrijeme smo bili pošteđeni oholosti fanatika slobodnog tržišta, no čini se da je uzbuna koju je također izazvala globalna ekonomska kriza, ako ništa drugo, ojačala (navodno „sigurne“) ruke pragmatista i tehnokrata – pravih nasljednika inovacijskog neoliberalizma. Mlaka uvjeravanja Georgea W. Busha uoči prvog G20-samita o globalnoj financijskoj krizi da on ostaje „tržišno orijentiran tip“, tvrdnja koju je njegov nasljednik smatrao potrebnim potvrditi, mogla bi se smatrati savršenom metaforom za bankrot nerekonstruiranog neoliberalizma. Izrazito je teško protumačiti pragmatički centrizam Obamine vlade kao veliki raskid s neoliberalizmom tipa „sve (gotovo) po starom“: dosad neviđene „izvanredne“ mjere ne samo da su iznova podignule financijski sustav, nego su i brzo obnovile profitabilnost Wall Streeta; u međuvremenu je sustavna ne(dovoljna)zaposlenost dobila novo ime: „indikator zaostatka“. No zauzmemo li stajalište da je ono što neoliberalizam doista jest, još od njegova rođenja kao transnacionalnog ideološkog projekta u Parizu prije šezdeset godina na Colloque Walter Lippmann, evolucijski razvoj proaktivnih oblika liberalnih oblika političkog upravljanja,[21] onda se možda moglo predvidjeti da će urušavanje tržišta koje je započelo 2008. godine potaknuti daljnje krugove loše, protržišne reregulacije, a ne nekakvu imploziju sustava nalik na pad Berlinskog zida. A tehnokrati, kao što znamo, obično rade u tišini. Popratni politički jezik u skladu s time je odavao čeličnu odlučnost i oprezni pragmatizam – za razliku od sve glasnijeg krešenda tržišnog trijumfalizma tijekom posljednjih dvaju desetljeća. To sve više i više zvuči kao poziv na „četvrti put“.

Neil Smith je bio u pravu kada je dijagnosticirao stanje neoliberalizma, parafrazirajući Habermasovu kritiku moderne, kao „mrtve, ali vladajuće“.[22] Društveni interesi u čijoj službi je neoliberalni projekt sklepan – korporativni kapital, financijske elite, dioničarske klase, transnacionalni investitori – možda i jesu isplivale na svjetlo dana, ali su istodobno potvrdile svoje povlaštene interese sa smjelošću koja oduzima dah. Najhitnije akcije, s dolaskom financijske krize u SAD-u, ticale su se spašavanja propadajućih banaka i korporacija, istodobno podilazeći uzdrmanom „povjerenju“ tržišta. Naizgled je to, kao što tvrde Hobsbawm, Klein i mnogi drugi, porazna, ako ne i fatalna presuda neoliberalnom upravljanju. Možda se struja napokon okrenula. No, moramo također imati na umu da je, iako je to nezgrapno pribjegavanje državnoj moći (unatoč svem hijerarhijskom licemjerju i kognitivnim disonancama u nedavnom razdoblju [lošeg] suočavanja s krizom) možda uzrokovalo neke neugodne trenutke za one koji dogmatski vjeruju u sveto pismo slobodnog tržišta, aktivna (zlo)upotreba državne moći prilično uskladiva s neoliberalnim scenarijem. Interesi i institucije koje su iskupljenje 2008./2009. ionako nikada nisu igrale po pravilima slobodnog tržišta. A možemo se i upitati na koju stranu se struja ustvari kreće kada se financijski rizik socijalizira nevjerojatnim tempom, a rezoniranje Wall Streeta i Washingtona udružilo se kao nikada prije?

S druge strane, nipošto nije puka omaška da se endemski problemi socio-ekonomske nesigurnosti, ne samo među krajnje siromašnima, nego sve više i među radničkom i srednjom klasom, uporno ignoriraju. Što je još gore, makroekonomski diktati, kako nam govore, mogle bi značiti da sada „možda nije vrijeme“ za, na primjer, preraspodjelnu reformu oporezivanja, donošenje pravednijih zakona o stanovanju ili pak sustavnih nastojanja da se riješi pitanje siromaštva. Umjesto toga, najhitniji odgovori usredotočeni su na krpanje sustava ekonomije kapanja prema gore [trickle-up] kako bi se financijski režim izolirao od budućih povratnih udara (možda osobito od onih „odozdo“). Nastojanja oko reregulacije ostaju u bitnome oriijentirana na problem financijskog rizika i histerije „tržišta“. U međuvremenu se od onih koji snose društveni rizik očekuje da se nastave brinuti sami za sebe. Po svaku cijenu, međutim, moraju nastaviti kupovati.

Eksploatacija situacije krize, valja se prisjetiti, jedan je od biljega neoliberalne uprave, čak i ako se čini da obrazac recentnih događanja sve manje i manje liči nekoj „normalnoj krizi“. No, i tu umoran i diskreditiran neoliberalni projekt prijeti nasumičnim teturanjem dalje (ako već ne naprijed) – odnosno, ako mu put ne zapriječi udružena politička oporba, a neki alternativni društveno-politički program ne započne popunjavati prateći vakuum. Globalna ekonomska kriza možda je bila abnormalna po svome opsegu i intenzitetu, no društveni uvjeti krize koju je stvorila otada su se naizgled normalizirali. „Mrtav, ali vladajuć“ neoliberalizam je možda doista ušao u fazu zombija. Mozak mu je očito već odavno prestao funkcionirati, no udovi mu se još uvijek pokreću, a čini se da rade i mnogi od obrambenih refleksa. Živi mrtvaci revolucije slobodnog tržišta nastavljaju hodati zemljom iako se sa svakim uskrsnućem njihov definitivno nekoordinirani hod sve više pretvara u bauljanje.

Alternative?

Je li to doista svitanje post-neoliberalne ere, u kojoj je tiranija vladavine tržišta pobijeđena ponovnim otkrićem multilateralne suradnje i nadnacionalne regulacije? Iskušenje je zaključiti kako je došao kraj neoliberalizmu, i to sasvim prikladno u obliku sasvim kratkog i oštrog inherentnog šoka – potpuno sistemski uvjetovane financijske krize – i kako je ono što nas sada očekuje jedan humaniji, post-neoliberalni politički poredak, predvođen temeljno drugačijim načelima i interesima. Neoliberalizam je, mogli bismo razmišljati, bio dovoljno moćan da oslobodi financijalizirani kapitalizam, ali ne i dovoljno moćan da spasi taj destruktivno kreativni sustav od njega samoga.

U tom svjetlu, u najmanju ruku je upitno predstavljaju li na brzinu skovani planovi – u ministarstvima financija širom svijeta i na G20-samitima – da se „ponovo vrati država“ novonastajući oblik „financijskog socijalizma“[23], što bi podrazumijevala „korak dalje od neoliberalnog kognitivne mape“.[24] Parafraziramo li ponovo Davida Harveya, to doista ovisi o tome što ustvari podrazumijevate pod neoliberalizmom. Ona vrsta neoliberalne realpolitike koja je desetljećima oblikovala našu koegzistenciju s korporativnom socijalnom sigurnošću, društvenim preuzimanjem privatnog rizika, periodičkim programima spašavanja financijskih i kreditnih tržišta te nizanjem projekata „deregulacije“ koje je država ili kreirala ili odobravala zacijelo može naučiti živjeti i bez povremenih kršenja pravila – dakako, u interesu ponovnog pokretanja tržišta. Nedavno iskustvo sa zaredalim spašavanjima banaka i javno financiranim stimulusima kreditnim tržištima ne znači veliki raskid s neoliberalnom praksom, kao što su neki tvrdili i tvrde, dok povratak financiranja zaduživanjem – zajedno s kreditnim uvjetima koje ono donosi – prijeti vraćanjem situacije u kojoj su multilateralne razvojne banke „gurnule Washingtonski sporazum niz grlo zemalja s niskim ili srednjim prihodima“.[25] Međutim, upravo bi izlazak na vidjelo nekada nerazmrsivih ili prikrivenih licemjerstava i nekompetenosti moglo iznjedriti vlastite (političke) konzekvence. Sjeme krize legitimacije neizvjesnog ishoda možda je doista već zasijano.

Sve to izaziva pitanje što će biti potrebno kako bi se uistinu izbjeglo „neoliberalnu kognitivnu mapu“. Same po sebi, krizne okolnosti nikada neće biti dovoljne, između ostaloga i zato što su sredstva neoliberalnog upravljanja iskovana upravo u kriznim uvjetima i zbog njih, kao i zato što se projekt tržišne vladavine periodički pomlađuje i restrukturira kroz krize. Unatoč tome, izazovi koje postavlja istinski globalna kriza kvalitativno su drugačijeg reda nego kada se radi o slijedu lokalnih (ili lokaliziranih) kriza s kojima se neoliberalizam suočava od 80-ih godina prošlog stoljeća. Globalna ekonomska kriza izvršila je golem pritisak na neoliberalni sustav funkcioniranja. Istodobno je svijet koji je taj sustav izradio – svijet globalno integriranog kapitalizma, krajnje privatizacije, izloženosti slobodnoj trgovini, visoke financijaliziranosti i društvene segregacije – očito je daleko dublje ukorijenjen od bilo kojeg specifičnog obličja neoliberalnog upravljanja. Realistične kratkoročne prijetnje, kao što su produžena kriza hiperakumulacije, neka vrsta globalne nemogućnosti izlaza i mjera štednje u javnom sektoru, obnovljeni pritisak za mikroneoliberalne strategije, endemski neuspjeh u multilateralnoj koordinaciji, sveopća dužnička kriza i relegitim\acija neoliberalnog centrizma pod Obaminom vladom, natjerale su Patricka Bonda, između ostalih, da objavi ozbiljno upozorenje pred „iluzornim post-neoliberalnim zanosom“.[26] Kombinacija krize i neuspješnog upravljanja mogla bi se pokazati nedovoljnom da se osigura prijelaz prema progresivnoj varijanti post-neoliberalizma.

Kada bi doista došlo do takve hegemonijske tranzicije, ona bi mogla lako zadobiti oblik, kao što neki tvrde iz latinoameričke perspektive, produženog pozicijskog ratovanja, a ne Big Banga.[27] Upravo je to još jedan od trenutaka u kojem je ključno imati na umu neujednačenost razvoja neoliberalizma, budući da to, iako će možda smanjiti vjerojatnost jedinstvenog kolapsa u vidu reza, otvara mogućnost pozicijskog ratovanja na više fronti, koji će se voditi na raznolikom terenu i u čitavom nizu kontekstualno specifičnih, situacijom određenih bitaka. Po toj logici, i prepoznajući konstruiranu narav neoliberalnog kapitalizma, Sekler zaključuje: „Baš kao što se neoliberalizam ne može smatrati monolitnim blokom, nego se (re)konstituira u različitim kontekstima, tako se i post-neoliberalizam ili odgovarajuća protu-hegemonija treba smatrati tvorevinom ‘u izgradnji’… [kroz] brojne neoliberalizme“.[28] To povećava izglede za neku vrstu prevladavanja neoliberalizma zasnovanog ne samo na strateškoj oporbi aksiomatskim neoliberalnim pozicijama (na primjer, u pogledu financijalizacije, deregulacije, fleksibilizacije rada, privatizacije i liberalizacije trgovine), nego i na sveobuhvatnom i načelnom odbacivanju neoliberalnog imaginarija razvoja, zasnovanog na tržišnom univerzalizmu, donošenju politika u stilu „jedna veličina za sve“ i globalnoj integraciji putem komodifikacije. (Re)mobilizacija, priznavanje i vrednovanje višestrukih, lokalnih oblika razvoja ukorijenjenih u lokalnim kulturama, vrijednostima i pokretima doista bi predstavljali radikalan raskid s neoliberalnim univerzalizmom. I baš kao što je Latinska Amerika bila „laboratorij za neoliberalno eksperimentiranje par excellence“,[29] tako je možda primjereno da i ova regija postane jednim od glavnih područja za testiranje alternativnih oblika socio-ekonomske politike.[30]

Iako latinoamerička iskustva mogu i trebaju poticati post-neoliberalnu maštu, lekcije iz te regije djeluju i otrežnjavajuće. Tu su smjeli oblici neoliberalizirane akumulacije razvlaštenjem nehotice pripremili teren za raširenu društvenu mobilizaciju i politiku radikalnog otpora. A tijekom desetljeća ili dvaju koja su uslijedila, izborne rošade u Venezueli, Brazilu, Argentini, Boliviji, Čileu i drugdje učvrstile su progresivne dobitke, dok je razdoblje hegemonijskog sukoba ustupilo mjesto hegemonijskoj nestabilnosti širom regije. Namjerno kretanje u smjeru post-neoliberalnih oblika društvenog upravljanja bilo je, međutim, izazov čak i za najveće ekonomije regije. Globalni tijekovi financija, trgovinski režimi i investicijske politike i dalje su vođene logikom kratkoročne utrke cijena – u kontekstu globalne hiperakumulacije – dok se progresivni oblici multilateralne koordinacije mogu isposlovati samo u dugačkoj sjeni imperijalne i neoimperijalne moći.[31]

Iako je neoliberalizam možda pokazao granice financijaliziranog kapitalizma, on je također potkopao strateške i organizacijske resurse koji su potrebni za njegovo prevladavanje. Izgledi za takve oblike alternativne politike svakako će biti strukturirani i sputavani neoliberaliziranim terenima na kojima se moraju provesti. To nije naprosto stvar borbe protiv (preostalih) neoliberalnih središta moći, u ekonomskim ministarstvima, međunarodnim financijskim institucijama, think-tankovima, medijima i većem dijelu korporativnog sektora. Možda je tvrdokornije od toga što to mora također uključivati prevladavanje temeljne preustrojenosti nadnacionalnih, interlokalnih i multiskalarnih odnosa različitim oblicima vladavine tržišta, koji potiču reprodukciju neoliberalizirane logike djelovanja, institucionalnih rutina i političkih projekata – kako tupom prisilom konkurencijskih pritisaka, tako i grubim imperativima regulatornog kopiranja.

Dugoročne posljedice globalne ekonomske krize mogle bi doista uključivati intenzifikaciju tih neprijateljskih uvjeta tako da se neki modaliteti neoliberalne vladavine gotovo automatski rekonstituiraju. Ako se neuredna uzlazna putanja uspona neoliberalizma odlikovala time što je dovela u pitanje posrnuli keynesijanizam, nakon kojega je uslijedio najprije konzervativni avangardizam i krutost, a zatim centristička prilagodba i tehnokratska normalizacija, možda se on doista sprema ući u post-programsku fazu „živog mrtvaca“, u kojemu preostale neoliberalne porive ne održava intelektualno i moralno vodstvo, pa čak ni hegemonijska sila, nego pozadinski makroekonomski i makroinstitucionalni uvjeti – uključujući višak kapaciteta i hiperakumulaciju na svjetskoj razini, nametnutu javnu štednju i globalnu zaduženost, kao i moduse društvenog upravljanja koji su vođeni rastom i svođenjem susjeda na prosjački štap. U takvoj klimi transformacijski potencijal progresivnih, post-neoliberalnih alternativa – unatoč svoj njihovoj socijalnoj, ekološkoj pa čak i ekonomskoj hitnosti – mogao bi se unaprijed suzbiti, možda čak neutralizirati. Stoga će i dalje biti imperativ zalagati se za radikalne transformacije interlokalnih i internacionalnih regulatornih odnosa, liminalnih zona u kojima vrebaju ostaci neoliberalizama, i to svim dostupnim kanalima, uključujući i nacionalnu državu. Valja stvoriti nove prostore ne samo za globalnu etiku odgovornosti, nego i za održive forme društveno-prostorne preraspodjele – što je anatema za neoliberalizam – koji se naposljetku mogu osigurati samo između mjesta, putem rekonstitucije društveno-prostornih odnosa. To ne znači naprosto da se progresivni lokalizmi mogu dugoročno osigurati samo komplementarnim intervencijama „odozgo nadolje“, nego da će učinkovito propagiranje takvih alternativa, iako preduvjet za post-neoliberalizam kao takav, naposljetku zahtijevati transformacijski pomak u naslijeđenim makro-institucionalnim pravilima igre – što je posljednje utočište neoliberalizma kao ideologije „živih mrtvaca“. Ne bude li toga, potencijal progresivnih post-neoliberalnih projekata i dalje će ometati mrtva ruka vladavine tržišta.

Literatura

1. Steven Erlanger, „Sarkozy Stresses Global Financial Overhaul“, New York Times 26 (rujan 2008.).
2. Gusenbauer (2008: 1).
3. Isto. (2008: 2).
4. Eric Hobsbawm, „Is the Intellectual Opinion of Capitalism Changing?“ radijska emisija, Today, BBC Radio 4 (20. listopada 2008.), www.news.bbc.co.uk/today/hi/today/newsid_7677000/7677683.stm.
5. Joseph E Stiglitz, „The End of NeoLiberalism?“ Project Syndicate Commentary (8. srpnja 2008.), www.project-syndicate.org/commentary/stiglitz101/English.
6. Perry Anderson (2000: 7).
7. Immanuel Wallerstein (2008: 2).
8. Perry Anderson, „Renewals“, New Left Review 1 (siječanj-veljača 2008): 1-9.
9. Ulrich Brand i Nicola Sekler, „Post-neoliberalism: Catch-all Word or Valuable Analytical and Political Concept?“ Development Dialogue 51 (2009.): 5-13.
10. Neil Brenner, Jaime Peck i Nick Theodore, „Variegated Neoliberalization: Geographies, Modalities, Pathways“, Global Networks 10/2: 182-22.
11. Colin Leys, „Still a Question of Hegemony“, New Left Review 1/181 (svibanj-lipanj 1990.): 119-128.
12. Jaime Peck i Adam Tickell, „Conceptualizing Neoliberalism, Thinking Thatcherism“, u: Contesting Neoliberalism: Urban Frontiers, ur. Helga Leitner, Jaime Peck i Eric S. Sheppard (New York: Guilford, 2006.), 26-50.
13. David Harvey, „The Crisis and the Consolidation of Class Power: Is This Really the End of Neoliberalism?“ Counterpunch (13.-15. ožujka 2009.), www.counterpunch.org/harvey03132009.html.
14. Jaime Peck, „Zombie Neoliberalism and the Ambidextrous State“, Theoretical Criminology 14/1 (2010.): 104-110.
15. Karl Polanyi, The Great Transformation: The Political and Economic Origins of Our Time [1944] (Boston: Beacon, 2001.).
16. Stephanie Lee Mudge, „What Is Neoliberalism?“ Socio-Economic Review 6/4: 703-731.
17. F. A. Hayek, The Road to Serfdom [1949] (Chicago: University of Chicago Press, 1994.).
18. Elmar Altvater, „Post-neoliberalism or Postcapitalism? The Failure of Neoliberalism in the Financial Market Crisis“, Development Dialogue 51 (2009.): 73-86.
19. Isto, 75.
20. Hayek, The Road to Serfdom.
21. Usp. Michel Foucault, The Birth of Biopolitics: Lectures at the College de France, 1978–1979, prev. Graham Burchell, ur. Michel Senellart i dr. (Basingstoke: Palgrave, 2008.); Philip Mirowski i Dieter Plehwe, The Road from Mont Pèlerin: The Making of the Neoliberal Thought Collective (Cambridge, MA: Harvard University Press, 2009.); i Jaime Peck, Constructions of Neoliberal Reason (Oxford: Oxford University Press, 2010.).
22. Neil Smith, „Neoliberalism: Dead but Dominant“, Focaal 51 (2008.): 155-157.
23. (Sennett, 2008.).
24. Elmar Altvater, „Post-neoliberalism or Postcapitalism?“: 79.
25. Degol Hailu, „Is the Washington Consensus Dead?“ One Pager 82 (2009.), International Policy Centre for Inclusive Growth, Brasilia.
26. Patrick Bond, „Realistic Post-neoliberalism – A View from South Africa“, Development Dialogue 51 (2009.): 193-211.
27. Brand i Sekler, „Post-neoliberalism: Catch-all Word or Valuable Analytical and Political Concept?“; Emir Sader, „Post-neoliberalism in Latin America“, Development Dialogue 51 (2009.): 171-179; i Sekler, 2009.
28. Sekler (2009.): 62-63. Nicola Sekler, „Post-neoliberalism from a Counter-hegemonic Perspective“, Development Dialogue 5 (2009.): 62-63.
29. Sader, „Post-neoliberalism in Latin America“.
30. (Kennedy i Tilly, 2008; Brand i Sekler, 2009b). Marie Kennedy i Chris Tilly, „Making Sense of Latin America’s ‘third left’“, New Politics 11 (2008.): 11-16; Brand i Sekler, „Struggling Between Autonomy and Institutional Transformations“.
31. Paul W. Drake, „The Hegemony of US Economic Doctrines in Latin America“, u: Latin America after Neoliberalism, ur. Eric Hershberg i Fred Rosen (New York: The New Press, 2006.), 26-48.

Životopisi

Neil Brenner predaje teoriju urbanizma na Harvard Graduate School of Design (GSD). Ranije je predavao na Odsjeku za sociologiju i metropolitanske studije na New York University. U svojim radovima i predavanjima bavi se kritičkim urbanim i regionalnim studijama, komparativnom geopolitičkom ekonomijom i socijalnom geografijom. Glavna žarišta njegovih istraživanja su razvoj kritičke urbane teorije, procesi urbanog i regionalnog restrukturiranja, generalizacija kapitalističke urbanizacije, procesi državnog prostornog restrukturiranja, neoliberalizacija i prestrukturiranje procesa upravljanja gradom. Njegove najnovije publikacije uključuju: Cities for People, Not for Profit: Critical Urban Theory and the Right to the City (suurednik s Margit Mayer i Peterom Marcuseom; Routledge, 2011.), Henri Lefebvre, State, Space, World (suurednik sa Stuartom Eldenom; University of Minnesota Press, 2009.) i New State Spaces: Urban Governance and the Rescaling of Statehood (Oxford University Press, 2004.).

Jamie Peck je profesor geografije na University of British Columbia u Kanadi. Bio je stipendist zaklada Guggenheim i Harkness, a radio je i kao profesor geografije i sociologije na University of Wisconsin-Madison i geografije na University of Manchester. Njegovo polje istraživanja obuhvaća urbano i regionalno restrukturiranje, teorije ekonomske regulacije i transformacije, strateške politike i državno upravljanje te studije o radu i politici tržišta rada, kao i neoliberalizaciju i socio-ekonomsko upravljanje. Među njegovim novijim publikacijama su Constructions of Neoliberal Reason (Oxford University Press, 2010.), The Wiley-Blackwell Companion to Economic Geography (suurednik s Trevorom Barnesom i Ericom Sheppardom; Wiley-Blackwell, 2012.), Contesting Neoliberalism: Urban Frontiers (suurednik s Helgom Leitner i Ericom Sheppardom; Guilford, 2007.) i Politics and Practice in Economic Geography (suurednik s Adamom Tickellom, Ericom Sheppardom i Trevorom Barnesom; Sage, 2007.).

Nik Theodore je izvanredni profesor na Odsjeku za urbano planiranje i politiku te direktor Centra za urbani ekonomski razvoj na University of Illinois u Chicagu. Također je počasni viši istraživač na School of Environment & Development, Manchester University. Njegove studije bave se problemima socio-ekonomske nejednakosti koja proizlazi iz restrukturiranja urbane ekonomije. Polazeći od praksi razvoja zajednice, u svojim istraživanjima kombinira prikupljanje i analizu podataka, procjenu politika, vrednovanje i teoretiziranje kako bi rasvijetlio složene (i često proturječne) procese koji rezultiraju ekonomskom bijedom u urbanim zajednicama. U suradnji s Neilom Brennerom urednik je knjige Spaces of Neoliberalism: Urban Restructuring in North America and Western Europe (Blackwell, 2002.), a njegovi noviji članci uključuju „Mobilizing Policy: Models, Methods and Mutations“ (s Jamiejem Peckom; Geoforum 2010.), „After Neoliberalization?“ (s Brennerom i Peckom; Globalizations 2010.) i „Variegated Neo-liberalization: Geographies, Modalities, Pathways and the Urban Condition“ (s Brennerom i Peckom; Global Networks 2010.).

____________________________________

Prijevod s engleskog: Marina Miladinov

Prevedeno uz podršku Heinrich Boell Stiftung

Povratak natrag