Pouke iz privatizacije javnih službi u Europi1
Privatizacija javnih službi jedna je od temeljnih karakteristika ere neoliberalizma. U Europi je taj proces započeo kada je vlada Margaret Thatcher 1984. prodala British Telecom, a nastavio se tijekom idućih triju desetljeća, uključujući golemu rasprodaju javnih dobara u sektorima poput telekomunikacija, poštanske službe, opskrbe plinom i električnom energijom, vodoopskrbe i odvoza smeća, javnog prijevoza i u novije vrijeme socijalne i zdravstvene skrbi. David Harvey je za taj proces iskovao termin „akumulacija obezvlaštenjem“.2 Prema odgovarajućem narativu, kriza poslijeratnog kapitalizma 70-ih godina prošlog stoljeća, koja je prevladana neoliberalizmom, bila je kriza hiperakumulacije. To znači da tadašnji obrasci proizvodnje i potrošnje više nisu mogli davati sve veći prinos kakav su tražili vlasnici kapitala. Umjesto da investiraju u nove pogone za proizvodnju uz neizvjesna očekivanja u pogledu profita, kapitalisti su se sve više fokusirali na transformaciju nekapitalističkih sfera proizvodnje, kao što su javne usluge ili javna dobra. Tu se višak povećava stjecanjem državnih dobara ili dobara u zajedničkom posjedu umjesto inovacijom i ekspanzijom postojećih oblika proizvodnje i reprodukcije, a promjene se mogu opisati kao akumulacija obezvlaštenjem.
Taj proces podsjeća na nasilna ograđivanja zajedničke zemlje i njezinu transformaciju u privatne posjede u Engleskoj 18. i 19. stoljeća. Karl Marx (nadovezujući se na Adama Smitha) opisao je taj proces kao prvobitnu ili primitivnu akumulaciju, pretpostavljajući da je ona specifično svojstvo kapitalističkog društva u nastajanju prije nego što se poslože sve ključne značajke kapitalizma te eksploatacija više ne zahtijeva nasilne intervencije, nego se događa između „slobodnih“ pojedinaca koji poštuju svoje ugovorne obveze. Kako primjećuje Harvey, „korporatizacija i privatizacija dotada javnih dobara (kao što su sveučilišta), da i ne spominjemo val privatizacije vodoopskrbe i drugih komunalnih službi koji je preplavio svijet, sačinjavaju novi val ‘ograđivanja zajedničkih dobara’.“3 Harvey (pozivajući se na Rosu Luxemburg) tvrdi kako nasilni oblici akumulacije kao što su ograđivanje i tjeranje seljaka sa zajedničke zemlje nisu bili ograničeni na rani stadij kapitalizma, nego su ostali njegova ključna značajka tijekom stoljećâ. Međutim, imali su različitu važnost u različitim fazama kapitalističkog razvoja. Poslijeratna desetljeća bila su karakteristična po masivnoj ekspanziji onoga što je Marx nazvao proširenom reprodukcijom, koja se zasniva na uvođenju masovne proizvodnje i masovne potrošnje (a što su predstavnici teorije regulacije nazvali fordizmom). Kada je taj sustav 70-ih godina zapao u krizu, prevladavajući obrazac akumulacije prešao je iz proširene reprodukcije u akumulaciju obezvlaštenjem, pri čemu je privatizacija otvorila „velika polja koja je hiperakumulirani kapital mogao prigrabiti“.4
Financijski kapital odigrao je presudnu ulogu u poticanju akumulacije obezvlaštenjem. Drugi smjer u stručnoj literaturi također ističe ulogu financija kao pokretača privatizacije. U tom narativu akumulacija obezvlaštenjem samo je jedan aspekt novog režima akumulacije kojom upravljaju financije.5 Nakon što je fordizam 70-ih godina zapao u krizu, financijski kapital u naprednim kapitalističkim državama dobio je na važnosti u odnosu na proizvodni kapital. Profit se više nije stjecao na novim i osobito inovativnim proizvodima ili metodama proizvodnje, nego investiranjem u financijsku imovinu. Tu ekspanziju presudno su ubrzali preraspodjela dohotka s rada na kapital i prijelaz na mirovinski sustav zasnovan na kapitalu. Rezultat je bilo nakupljanje golemog financijskog bogatstva kojim su upravljali institucionalni investitori u potrazi za novim i profitabilnim prilikama za ulaganje novca svojih klijenata. Taj rast otežao je stvaranje atraktivnih prinosa koji su bili potrebni kako bi se klijenti zadržali. „Takve poteškoće stvorile su prostor za financijske inovacije i inovatore, što je imalo znatne posljedice po zamah privatizacije.“6 Dok su institucionalni investitori tražili nove prilike za investiciju, vlade su bile lišene gotovog novca, budući da su patile zbog istih onih smanjenja poreza koja su omogućila tu nevjerojatnu akumulaciju privatnog bogatstva, te su tražile alternativne resurse za financiranje javnih usluga. Privatizacija javnih suluga nametnula se kao „savršeno“ rješenje za oba problema. „Dok je prvima to otvorilo novo područje za investicije, potonjoj je olakšalo financijsko breme.“7
Iako ti prikazi rasvjetljavaju ključne aspekte privatizacije, oni ne objašnjavaju u potpunosti dublje razloge za transformaciju javnih usluga u neoliberalnom kapitalizmu. Ta se transformacija u proteklim trima desetljećima nije ticala isključivo, pa možda čak niti prvenstveno rješavanja krize nastale uslijed hiperakumulacije. Ne mogu se svi njezini aspekti, od ukidanja monopola do uspostave unutarnjih tržišta i uvođenja novih shema financiranja, objasniti obezvlaštenjem. Cjelokupni cilj reforme javnog sektora koju je pokrenuo kapital, a provela država, bio je daleko temeljniji: radilo se o promjeni percepcije građana u pogledu naravi javnih usluga i uloge države, a uslijed toga i o promjenama u njihovu životu koje su ih učinile ovisnijima o tržišnim odnosima i maksimalizaciji privatne imovine, pa stoga i manje osjetljivima za zajedničke i možda solidarne oblike rješavanja društvenih problema. Kako primjećuje Colin Leys, „kada se privatizira bilo koja javna služba, to pokreće ubojitu dinamiku – jer ona ubija društvenu solidarnost i temeljnu jednakost građana.”8 Svrha transformacije javnih službi doista je bila promijeniti način šire reprodukcije, uključujući intenzifikaciju rada koji obavljaju djelatnici u javnom sektoru. Taj proces može se najbolje opisati kao komodifikacija. Komodifikacija javnih službi i drugih aspekata svakodnevice u neoliberalnom kapitalizmu postala je važan element u jačanju neoliberalne hegemonije te u velikoj mjeri objašnjava trajnost neoliberalizma kao društvenog projekta unatoč njegovu očitom ekonomskom neuspjehu.
Svrha ovog članka je dvojaka: kao prvo, zalažem se ovdje za specifično shvaćanje procesa komodifikacije, koje se zasniva na odnosu uporabne vrijednosti i razmjenske vrijednosti. To shvaćanje dopušta nam da povežemo niz procesâ koji se obično asociraju uz privatizaciju javnih usluga, no nadilaze puku rasprodaju javne imovine. Također nam omogućuje da prepoznamo razne oblike i stupnjeve komodifikacije. Kao drugo, želim procijeniti posljedice komodifikacije javnih usluga na osnovi utjecaja koji imaju na uporabnu vrijednost, prije nego na učinkovitost ili cijene. Fokus na uporabnu vrijednost pokazuje da te posljedice uvelike nadilaze one koje se obično primjećuju – uključujući i ukidanje određenih uporabnih vrijednosti zbog izostanka razmjenske vrijednosti. Komodifikacija, štoviše, objašnjava tendenciju privatizacije da povećava nejednakost među korisnicima usluga, budući da ponuđači usluga prilagođavaju uporabnu vrijednost razmjenskoj. I kao najvažnije od svega, fokus na uporabnu vrijednost otvara nove perspektive na reformu javnih usluga: iako komodifikacija podrazumijeva slabljenje javne odgovornosti, maksimalizacija uporabne vrijednosti zahtijeva više participativne demokracije.
Prvi dio članka prikazuje u osnovnim crtama koncept komodifikacije i njegovu važnost za shvaćanje procesa privatizacije. U drugom dijelu zatim iznosim glavne posljedice, pri čemu ću se fokusirati na uporabnu vrijednost umjesto razmjenske. U trećem dijelu raspravljam o alternativama komodifikaciji i o sustavu ponude javnih službi kakav je postojao prije uvođenja tržišta i privatnog vlasništva.
Komodifikacija
Ono što razlikuje nekomodificirano dobro ili uslugu, kao što su čisto javno dobro ili javna usluga, od robe je to što oni nemaju razmjensku vrijednost. Nadovezujući se na ranije radove s područja povijesti političke ekonomije, Adam Smith je popularizirao razlikovanje između „vrijednosti u uporabi“ i „vrijednosti u razmjeni“.9 Smith je do te razlike došao boreći se s činjenicom da je voda daleko korisnija ljudskim bićima od dijamanata, no dijamanti ipak postižu daleko veću cijenu od vode. Riješio je taj prividni paradoks tvrdeći kako voda ima golemu uporabnu vrijednost, no gotovo nikakvu razmjensku vrijednost, dok dijamanti imaju vrlo ograničenu uporabnu vrijednost, no golemu razmjensku vrijednost. Iako su neoklasični ekonomisti kasnije odbacili Smithovo objašnjenje, budući da su napustili pojam vrijednosti u prilog konceptu (marginalne) korisnosti, razlika između uporabne i razmjenske vrijednosti nastavila je igrati ključnu ulogu u djelima Karla Marxa i kasnijih generacija marksističkih ekonomista. Marx je isticao da je narav robe uvijek dvojaka: ona ima i uporabnu i razmjensku vrijednost.10 Uporabna vrijednost robe slična je njezinoj korisnosti u tom smislu da zadovoljava određene ljudske potrebe; za razliku od toga, razmjenska vrijednost odražava količinu druge robe koja se može dobiti pomoću te prve vrste robe kada se ona razmjenjuje na tržištu. Kako ističe Marx, u smislu uporabne vrijednosti roba je prije svega različite kvalitete, no u smislu razmjenske vrijednosti to je naprosto razlika u kvantiteti.11 Uporabna vrijednost stoga se može procijeniti samo kvalitativno, dok se razmjenska vrijednost može izraziti kvantitativno, obično u novčanim jedinicama. Stoga, kao roba, svako dobro i usluga nužno imaju svoju cijenu.12
Iako svaka roba mora imati i uporabnu i razmjensku vrijednost, odnos tih dviju vrsta vrijednosti može itekako varirati. U primitivnim ekonomijama proizvodnja je prvenstveno služila zadovoljenju osobnih potreba. Jedino su dobra kojih je bilo u izobilju trampljena i kasnije prodavana na lokalnim tržištima. Čak i ondje gdje su se pripadnici zajednice specijalizirali u ponudi određenih usluga, te usluge služile su zadovoljenju osobnih potreba i u početku su razmjenjivane za drugu robu ili usluge. Bez novca, kao univerzalnog ekvivalenta u razmjenskoj vrijednosti, trampa je još uvijek predstavljala „neposredno razmjenjivanje uporabnih vrijednosti“.13 Prema Marxovim riječima, u primitivnim društvima razmjenska vrijednost ne poprima neovisan oblik, nego je još uvijek neposredno vezana uz uporabnu vrijednost. Kao posljedica toga, cjelokupna svrha proizvodnje je uporabna, a ne razmjenska vrijednost.14 I obrnuto, s prijelazom s trampe na naprednu robnu razmjenu roba se više ne proizvodi za osobne potrebe. Roba mora još uvijek imati uporabnu vrijednost za potencijalne kupce, ali za same proizvođače ona više nije od koristi – Marxovim rječnikom, ona je „neuporabna vrijednost“ – osim kao sredstvo da se dobije razmjenska vrijednost, obično u obliku novca.15 Domaćinstva u mnogim pogledima podsjećaju na takve primitivne ekonomije: skrb koju žene pružaju ostalim članovima obitelji nije samo veoma osobna, nego i neplaćena. Kao takva, ona je usredotočena isključivo na uporabnu vrijednost i mnogi građani koji bez problema kupuju različitu robu na tržištu boje se ovisnosti o komodificiranoj skrbi kada se razbole ili ostare.
Za razliku od toga, kapitalistička društva proizvode dobra i usluge za neprestano sve šira i naposljetku globalna tržišta (što podrazumijeva sve veću podjelu rada i specijalizaciju zadataka). U takvim društvima maksimalizacija razmjenske vrijednosti postaje glavnim ciljem društvene proizvodnje, dok je stvaranje uporabne vrijednosti samo sredstvo za postizanje tog cilja. Usmjerenost na profit umjesto na društvene potrebe ima posljedice po narav i ponudu određenih roba i usluga te osobito način na koji se one proizvode. Marx je u više navrata ukazao na tenziju između uporabne i razmjenske vrijednosti. Na jednom mjestu ustvrdio je da iako razmjenska vrijednost postaje dominantnim vidom proizvodnje u kapitalističkim društvima, uporabna nije suspendirana, iako je, dakako, time na odgovarajući način usmjerena.16 Drugom prilikom je pak istaknuo kako roba stječe razmjensku vrijednost otuđenjem njezine uporabne vrijednosti.17 Međutim, Marx nije sustavno istražio što usredotočenost na razmjensku vrijednost znači za prirodu roba i usluga koje se proizvode u kapitalističkim društvima (iako je naširoko raspravljao o otuđenju radnika koje proizlazi iz komodifikacije radne snage). Jedan od razloga možda je taj što je Marx više pozornosti pridavao robi nego uslugama. No kako ističe Ursula Huws, posljedice komodifikacije usluga mogu biti itekako dramatične:
Dominacija robne proizvodnje proizvela je groteskne anomalije u našem industrijskom i ekonomskom razvoju, generirajući najružnije karakteristike života pod kapitalizmom. To znači da se proizvode goleme količine kravljeg mlijeka u prahu za dojenčad, no više nema resursa za obrazovanje njihovih majki kako bi ih trebale dojiti; da je ponuda lijekova i medicinske opreme stekla prvenstvo nad ponudom medicinskog osoblja; da je lakše nabaviti minijaturan Rolls-Royce za dijete od mjesta u vrtiću; da starijim osobama prije možemo osigurati televizor u boji nego što im možemo ponuditi toplinu prijateljstva.18
Da bi se robe i usluge proizvele u kapitalističkim društvima, one ne samo da moraju imati razmjensku vrijednost, nego ta razmjenska vrijednost mora nadilaziti troškove proizvodnje. No, dok je uporabna vrijednost robe odmah uočljiva, razmjenska vrijednost ovisi o nizu okolnosti koje proizvođač možda i ne poznaje (npr. broj usporedivih robnih proizvoda na tržištu). Kako bi održali profit unatoč tim neizvjesnostima, proizvođači su prisiljeni neprestano smanjivati troškove proizvodnje uporabom strojeva (automatizacija) te intenzifikacijom i fleksibilizacijom rada. U mainstream ekonomiji smanjenje troškova se pozdravlja kao poboljšanje učinkovitosti, i zapanjujući porast produktivnosti doista je upečatljivo postignuće kapitalističkog razvitka. Međutim, fokus na razmjensku vrijednost ima i niz manje privlačnih posljedica po karakter ponude, među kojima je osobito sklonost k standardizaciji (koja je u upadljivoj suprotnosti s neprestano ponavljanim obećanjem većeg izbora) i zamjena usluga robom zbog poteškoća u standardizaciji osobnih usluga i automatizaciji većih segmenata uslužnog rada. Zamjena usluga robom obično podrazumijeva neselektivno izrabljivanje i neprestano uništavanje prirodnih resursa s dramatičnim posljedicama po okoliš i globalni ekosustav.
Druge strategije za povećanje razmjenske vrijednosti uključuju širenje tržišta i/ili manipulaciju cijenama putem monopolizacije ponude i špekulacije. Kako Ben Fine primjećuje s obzirom na Smithovu usporedbu vode i dijamanata, „dijamanti bi bili daleko jeftiniji da nema stoljetnog kartela koji je ustanovio de Beers“.19 K tome proizvođači investiraju sve više resursa u marketing i reklamiranje svojih proizvoda. No, bez obzira na ta nastojanja, kapitalistička ekonomija još uvijek pati od cikličkih kriza, koje često proizlaze iz situacije izobilja robe (omogućenog znatnim povećanjem produktivnosti) uz istodobno pomanjkanje potražnje. Neka se roba možda neće prodavati jer se ne poklapa sa željama potrošača, no problem je češće u tome što postoji dovoljno potencijalnih korisnika, no bez dostatnih monetarnih resursa da je kupe. Drugim riječima, postoji potreba za uporabnom vrijednošću, ali uz manjak razmjenske vrijednosti koji proizlazi iz slabe kupovne moći. Prevlast profita nad potrebama u kapitalističkim društvima ide tako daleko da proizvođači uništavaju korisnu robu koja se ne može prodati radije nego da je poklone.
Bez obzira na taj paradoks, logika proizvodnje roba duboko je ukorijenjena u suvremenim kapitalističkim društvima te oblikuje ljudsku svijest i odnose – to je ono što Marx naziva fetišizmom robe. Javna dobra i usluge mogu se smatrati robom malene ili nikakve vrijednosti naprosto zato što nemaju cijene pa stoga ni razmjenske vrijednosti, dok potrošači koji skupo plaćaju robu zahtijevaju „vrijednost za novac“. Iz istog se razloga rad koji proizvodi uporabnu vrijednost, ali nema razmjensku vrijednost, kao što je rad u domaćinstvu, društveno zanemaruje iako je od ključne važnosti za društvenu reprodukciju. Kako primjećuje Paul Burkett, „uporabna vrijednost koja se ne može proizvesti i prodati za profit – uključujući mnoge prirodne i društvene uvjete koji su nužni za ljudsku proizvodnju i razvoj ili im doprinose – obično se podcjenjuje ili se uopće ne cijeni, i to je važan izvor ekološke i društvene krize“.20
Unatoč čestom spominjanju komodifikacije u marksističkoj i drugoj kritičkoj literaturi, postoji začuđujuće malo radova s područja društvene teorije komodifikacije. Iako sam Marx nije koristio termin „komodifikacija“, opisao je dva glavna procesa koji su kasnije povezani s njome: pretvorbu zajedničke zemlje u privatno vlasništvo (to je ranije spomenuta primitivna akumulacija) i transformaciju neovisnih proizvođača u klasu nadničara ovisnih o prodaji vlastite radne snage (stvaranje radničke klase). Karl Polanyi otišao je korak dalje i dao detaljan prikaz povijesnog procesa koji je doveo do uspostave tržišta rada, zemlje i novca.21 Pišući o Velikoj depresiji, Polanyi je zaključio da čovječanstvo treba zaštititi od pogubnih posljedica samoreguliranih tržišta. Ograničavanje tržišnih sila zatim je nazvano procesom de-komodifikacije. Gøsta Esping-Andersen definira de-komodifikaciju kao „oslobađanje od ovisnosti o tržištu“.22
Kao antonim pojma de-komodifikacija, komodifikacija je manje ili više isto što i potržišnjenje. No koncept komodifikacije obuhvaća više od izloženosti tržištima.
Komodifikacija je proces u kojemu se uporabna vrijednost podvrgava razmjenskoj vrijednosti (odnosno razmjenska vrijednost počinje upravljati uporabnom). Stvaranje tržišnih odnosa i poticanje konkurencije dio su tog procesa, no da bi se uporabna vrijednost u potpunosti podredila razmjenskoj, potrebno je zadovoljiti još jedan uvjet: postojanje privatnih (individualnih) interesa za maksimalizacijom profita. Drugim riječima, nije dovoljno da se robe i usluge proizvode za prodaju; one se moraju proizvoditi i prodavati na takav način da to osigura najveći mogući profit vlasnicima kapitala (cilj nije C-M-C’, nego M-C-M’).23 Ta dva aspekta odražavaju se u stručnoj mainstream literaturi, koja zauzima dva oprečna stajališta u pogledu razloga za privatizaciju javnih usluga: dok neoklasično gledište ističe ulogu konkurencije, koja prisiljava ponuđače javnih usluga na poboljšanje učinkovitosti, neo-austrijsko stajalište ističe ulogu privatnog vlasništva u učinkovitom odgovaranju na tržišne potrebe. U prvom pristupu prioritet je eliminirati monopole, dok su pitanja vlasništva u drugom planu; drugi se pak zalaže za ukidanje javnog vlasništva te čak dopušta stvaranje privatnih monopola, pretpostavljajući da će ponuđači usluga u privatnom vlasništvu uvijek djelovati u međusobnoj konkurenciji.
Tijekom nekoliko desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata bilo je gotovo univerzalno prihvaćeno da bi javne usluge trebale nuditi javne organizacije, a ne privatne tvrtke. Čak je i mainstream ekonomska teorija priznavala da su tržišta za takvu robu osuđena na neuspjeh zbog svoje neisključive ili nekonkurentske naravi, što znači da ljudi ne mogu biti isključeni iz potrošnje (npr. zraka) ili da potrošnja nema utjecaja na dostupnost određene robe (npr. znanja). Čak i ondje gdje su tržišta bila plauzibilna, ekonomisti su tvrdili da su njihova dobra opća dobra te stoga njihova potrošnja nije od koristi samo onima koji su ih voljni kupiti, nego i društvu u cijelosti (npr. obrazovanje i zdravstvena skrb). Ukratko rečeno, javne usluge razlikovale su se od privatnih usluga po specifičnom karakteru uporabne vrijednosti, dok je nedostatak konkurencije i privatnog vlasništva značio da njihova uporabna vrijednost nije podređena razmjenskoj. To je vrijedilo i onda kada usluge nisu bile besplatne. Iako su korisnici trebali platiti za usluge, one još uvijek nisu bile sasvim komodificirane jer su ponuđači bili u potpunosti ili dijelom u javnom vlasništvu te podložni nizu regulacija, uključujući obvezujuće politike cijena. I obrnuto, uvođenje tržišta i privatnog vlasništva dovelo je do postupnog podređivanja uporabne vrijednosti razmjenskoj, a time i do ubrzanja komodifikacije. Taj proces rijetko je bio izravan i obično je uključivao razne oblike i stupnjeve potržišnjenja i složene mješavine privatnih i javnih interesa.
Uvođenje tržišta obično je uključivalo ukidanje monopola u javnom sektoru i prihvaćanje dvaju ili više ponuđača koji su se natjecali za klijente.24 Međutim, postoje i slučajevi gdje se ponuđači ne natječu za klijente i klijenti nemaju izbora. Umjesto toga, ponuđači se natječu za ekskluzivne, ali privremene ugovore ili franšize u procesu koji je organiziran kao trajno konkurentsko nadmetanje.25 Manje očiti oblici potržišnjenja obuhvaćaju outsourcing, podugovaranje upravljanja i nove sheme financiranja. Do one mjere u kojoj mogu ostvariti profite ili gubitke, ponuđači su izloženi sličnom pritisku kao da djeluju na kompetitivnim tržištima. Outsourcing obično podrazumijeva ponudu usluge za unaprijed utvrđenu cijenu; podugovaranje upravljanja (između nekog državnog tijela i javnog ponuđača) također zahtijeva od ponuđača da ostane unutar određenih troškovnih okvira, dok se nove sheme financiranja (kao što su sustavi DRG – Diagnosis Related Group Systems – koji se uvode u financiranje bolnica) često zasnivaju na paušalnom plaćanju umjesto potpunog pokrivanja troškova. Outsourcing se često upotpunjuje decentralizacijom i izdvajanjem zasebnih financijskih jedinica. Budući da su pogođene jedinice sve više prisiljene djelovati kao neovisna poduzeća s odvojenim budžetima i poslovnim interesima, taj proces predstavlja četvrtu kategoriju (unutarnjeg) potržišnjenja.26
Privatizacija se odnosi na prodaju javne imovine privatnim dioničarima. Možda je najradikalniji oblik prodaja nekog segmenta uprave privatnom investitoru. No postoje i različite mješavine privatnih i javnih interesa između tih dviju krajnosti. Već su i prije privatizacije ponuđači javnih usluga pretvarani iz odjela uprave u državna poduzeća, stvarajući neovisan financijski interes (s neovisnim računovodstvenim sustavima i budžetima) iako su u potpunosti ostali u potpunom javnom vlasništvu. Od 80-ih godina prošlog stoljeća javna poduzeća sustavno su pretvarana u javne tvrtke s ograničenom odgovornošću. Možda je najvažnija razlika između javnih i privatnih pravnih subjekata u tome što privatne tvrtke mogu bankrotirati (neovisno o državi), što ubrzava pritisak da se zadrži uravnotežen budžet.
Dakako, vjerojatnije je da će neuspjela državna poduzeća biti prodana u privatni sektor. Međutim, istodobno status privatne tvrtke otvara čitav niz novih mogućnosti u pogledu otvaranja novih izvora prihoda. Uzme li se u obzir financijska neovisnost kakvu dobiju bolnice kada se pretvore u bolničke trustove ili zakladne trustove, situacija s britanskim bolnicama nije odviše specifična, iako one još uvijek imaju poseban pravni status.
Unatoč tome što neke članice Europske Unije i dalje u potpunosti posjeduju svoje nekadašnje monopolne davatelje usluga, pretvorba u dionička društva i druge oblike tvrtki s ograničenom odgovornošću obično završava prodajom javne imovine. U Njemačkoj to vrijedi čak i za javne bolnice, koje su posljednjih godina sustavno privatizirane. Britanija je tu specifična, budući da je jedina zemlja Zapadne Europe koja je prodala čitave sektore javnih službi privatnim investitorima (čak i uz rizik stvaranja privatnih monopola). U većini europskih zemalja priča je tekla ponešto drugačije: tu su se procesi privatizacije odvijali postupno i trajali više godina. Proces privatizacije obično započinje tako što neki privatni investitor stekne manjinski udjel u vlasništvu. Iako država zadrži većinski udjel, a time i formalnu kontrolu nad tvrtkom, pripuštanje privatnih dioničara odmah mijenja svrhu organizacije: više nije dovoljno izbjegavati gubitke, nego organizacija mora stjecati profit kako bi zadovoljila svoje privatne dioničare. Pritisak dioničara pojačava se kada privatni dioničari steknu većinski udjel u tvrtki i kada su to institucionalni investitori, čiji je jedini interes u toj tvrtki ostvariti najveći mogući povrat sredstava u najkraćem mogućem razdoblju.
Outsourcing nije samo oblik potržišnjenja, nego je, ako su podugovaratelji privatne tvrtke, također oblik privatizacije. To je također slučaj ako privatni podugovarači djeluju kao dio javno-privatnih partnerstava (PPP). Zagovornici takvih partnerstava tvrde kako je sama narav takvih ugovora da društvo profitira od angažiranja privatnog sektora. Privatne financijske inicijative (PFI) poseban su oblik takvih partnerstava. Privatni partner odgovoran je za financiranje, izgradnju i održavanje nekog javnog projekta, kao što je izgradnja škole ili bolnice. Javni partner, koji upravlja uslugom, plaća privatnom partneru godišnju naknadu prema tridesetogodišnjim i dužim ugovorima. U Engleskoj je u proteklih deset godina većina javne infrastrukture izgrađena u PFI-shemama, iako je privatno zaduživanje obično skuplje nego da je istu svotu uzela u zajam država.27 PFI-projekti sve više pokazuju kako privatni interesi počinju dominirati javno-privatnim partnerstvima i kako to utječe na ponudu usluga. Unatoč privatizaciji informacija – zbog uključenosti privatnih tvrtki, pojedinosti o PFI-ugovorima čuvaju se u vrhunskoj tajnosti – postoji sve više dokaza o tome da su stvarni troškovi PFI-aranžmana daleko viši od predviđanih. Nekoliko bolnica moralo je reducirati osoblje i broj kreveta kako bi uspjele plaćati naknade, koje su ispale više od očekivanih.28
U međuvremenu su privatni PFI-partneri počeli prodavati svoje udjele u PFI-projektima na sekundarnim PFI-tržištima. S pojavom sekundarnih PPP-tržišta su škole i bolnice, ili barem njihovi materijalni aspekti, postale „roba na prodaju“.29
Prije nego što razmotrimo posljedice komodifikacije, važno je napomenuti da čak ni prije uvođenja tržišta i širenja privatnog vlasništva javne službe nisu uvijek uspijevale opravdati očekivanja korisnika usluga. Nedostatna uporabna vrijednost bila je rezultat hijerarhijske i birokratske organizacije ponuđača usluga, što ih nije samo udaljilo od korisnika usluga, nego je i frustriralo djelatnike u javnom sektoru. Od 80-ih godina situacija se u mnogim slučajevima dodatno pogoršala zbog krajnje nedostatnog financiranja. O pitanju kako maksimalizirati uporabnu vrijednost odgovarajući na potrebe raspravljat će se u nastavku teksta. Marginalizacija razmjenske vrijednosti ipak je dopustila pojavu posebnog skupa radnih odnosa u javnim službama. Njihove glavne značajke uključivale su izuzetnu stabilnost zaposlenja (u slučaju državnih službenika doživotnu zaštitu od gubitka posla); sustav napredovanja zasnovan na radnom stažu umjesto na individualnim sposobnostima; i beneficije koje su proizlazile iz specifičnih značajki radnog mjesta, a ne iz nekih izuzetnih individualnih postignuća. I sami radni rezultati procjenjivali su se prema politički određenom skupu pravila i standarda umjesto da proizlaze iz potrebe postizanja boljih rezultata od onih konkurencije. Kao rezultat toga, tradicionalni radni odnosi u javnim službama osiguravali su da aspekt kvalitete ne bude ugrožen profitnim interesima – kao i da razmjenska vrijednost ne ugrozi uporabnu. Ne čudi što taj sustav nije bio uskladiv s komodifikacijom.
Posljedice
Zagovornici privatizacije, liberalizacije i potržišnjenja tvrde kako će privatno vlasništvo i konkurencija rezultirati većom učinkovitošću i boljom kvalitetom usluga. Što se tiče učinkovitosti, možda su čak i u pravu prihvatimo li njihovu definiciju učinkovitosti. U najgrubljoj varijanti učinkovitost se shvaća kao profitabilnost, to jest odnos troškova i prihoda. Čim veći je profit koji donosi pružanje neke usluge, tim učinkovitiji je njezin ponuđač. To se ne bi smjelo brkati s produktivnošću, koja mjeri proizvodni učinak po radnom satu. Shvaćena kao profitabilnost, učinkovitost postaje mjera razmjenske vrijednosti, a budući da je komodifikacija maksimalizacija razmjenske vrijednosti na račun uporabne vrijednosti, ne iznenađuje što se učinkovitost povećava proporcionalno s komodifikacijom. No, shvati li se učinkovitost na taj način, ona nam ne govori ništa o društvenoj dobiti od komodifikacije. Prema tom gledištu, povećanje cijene može rezultirati većom učinkovitošću.
Uobičajeniji pristup učinkovitosti sastoji se u usporedbi unosa i iznosa: cilj je stvoriti najveći mogući iznos uz najmanji mogući unos. Obično smanjenje unosa i povećanje iznosa rezultira većim profitom. Međutim, razlika naspram definicije učinkovitosti koja se zasniva na profitu jest ta da se u ovom slučaju učinkovitost može povećati unatoč umjerenom profitu – ograničenom, na primjer, uslijed snažne konkurencije. U načelu nema ničeg lošeg u korištenju ograničenih resursa na taj način da se osigura najbolji mogući ishod. Problem je u tome što se u standardnom modelu učinkovitosti unos i iznos mjere u ekvivalentima novca. A budući da se mjere monetarno, oni ponovo odražavaju prvenstveno razmjensku vrijednost, a posljedica toga je da se maksimalizacija razmjenske vrijednosti automatski prevodi u veću učinkovitost. Kao rezultat toga, mjere kao što su zatvaranje seoskih poštanskih ureda ili zamjena liječnika medicinskim sestrama mogu povećati učinkovitost – no po cijenu dostupnosti i kvalitete usluga. Uporabna vrijednost očito ne igra nikakvu ili igra tek marginalnu ulogu u ovoj jednadžbi.
Drugi način vrednovanja promjena koje se uvode u javne službe je analiza troškova i koristi. Umjesto da se usredotoči na učinkovitost – mjeri li se ona kao produktivnost, promjene se ionako smatraju marginalnima – analiza troškova i koristi promatra utjecaj liberalizacije, potržišnjenja i privatizacije na različite skupine građana kao što su korisnici usluga, porezni obveznici, djelatnici u javnim službama i tako dalje. Međutim, iako priznaje da komodifikacija javnih službi nameće određene troškove, analiza troškova i koristi uvijek ostaje zarobljena u okviru maksimalizacije korisnosti kakav postavlja neoklasična ekonomija, pretpostavljajući da se troškovi i korist mogu mjeriti kvantitativno, osobito cijenama. Analiza troškova i koristi stoga nije sposobna pojmiti kvalitativnu promjenu koju izaziva podređivanje uporabne vrijednosti razmjenskoj. Očito postoji potreba da se privatizacija javnih službi vrednuje s obzirom na uporabnu, a ne razmjensku vrijednost, odnosno prema ishodu, a ne prema iznosu. Iako ovdje nije mjesto za razradu alternativnog sustava vrednovanja, sljedeći ulomci istaknut će neke od glavnih posljedica komodifikacije s gledišta uporabne vrijednosti.
Prvi skup promjena ima za svrhu maksimalizirati razmjensku vrijednost bez neposredne promjene naravi ponude usluga. Postoje barem dva načina na koje se može povećati profit, a da same usluge ostanu uglavnom nepromijenjene. Prvi od njih tiče se manipulacije cijena i tržišta. U poslijeratnim desetljećima cijene su bile vezane uz troškove, pa kako su se povećavali troškovi, tako su rasle i cijene, dok je profit, ako je uopće postojao, bio manje ili više konstantan (u mnogim slučajevima cijene su bile subvencionirane i/ili politički definirane kako bi se zajamčio pristup uslugama korisnicima s niskim primanjima ili privatnim domaćinstvima). Nedostatak tog sustava bio je taj da je poticaj minimalizaciji troškova bio prilično slab. U slučaju dodatne potražnje ili novih potreba tendencija je bila da se dodaju novi kapaciteti, a ne da se preusmjere oni postojeći.
U tržišnom modelu konkurencija bi trebala prisiliti ponuđače da upotrijebe resurse na takav način da postignu najveći mogući iznos uz najmanji mogući unos, uz najniže izvedive cijene. Međutim, s komodifikacijom cijene prestaju biti samo funkcija troškova; one postaju i izvor prinosa. Ponuđači mogu smanjiti troškove i unatoč tome povisiti cijene. Budući da je svrha konkurencije da ih u tome spriječi, upravo je to razlog zbog čega nekadašnji monopolisti na liberaliziranim tržištima troše znatne resurse kako bi osujetili konkurenciju – na primjer, stvarajući jeftine podružnice ili nudeći privremene popuste na cijene, otežavajući time ulazak na tržište potencijalnim konkurentima (to također objašnjava zbog čega cijene mogu isprva padati, a onda se ponovo počnu dizati nakon konsolidacije tržišta). Konkurencija se može osujetiti i uvođenjem širokog spektra prilično složenih cjenovnih modela ili čestom promjenom cijena, što otežava potrošačima usporedbu. U tom pogledu javni ponuđači više se ne ustručavaju prodavati korisnicima dodatne usluge koje im uopće nisu potrebne ili nagovarati ih na promjenu postojećeg paketa čak i ako su njime u potpunosti zadovoljni.
Druga popularna strategija kojom se obuzdava konkurencija sastoji se u spajanjima i preuzimanjima poduzeća. Kao rezultat velikog broja spajanja i preuzimanja liberalizacija često dovodi do zamjene javnih monopola privatnim oligopolima. Kao oligopolima, ponuđačima usluga lako je osigurati da konkurentske cijene ne ugroze njihov profit. Kako su pokazali Heinz-Josef Bontrup i Ralf-Michael Marquardt, to je upravo ono što se dogodilo u njemačkoj elektroprivredi. Vlasnici pet glavnih njemačkih elektroprivrednih tvrtki uživaju rekordne dividende dok se zaposlenici bore sa smanjenjem plaća, a potrošači sa skokovima cijena (a k tome se infrastruktura pogoršava zbog nedostatka novih investicija).30 Budući da liberalizacija javnih službi u Europi teži stvaranju cjelovitih europskih tržišta, spajanja i preuzimanja sve više nadilaze nacionalne granice, što ima za posljedicu da samo nekolicina ponuđača, uglavnom oni iz velikih članica Europske Unije, uspijevaju opstati na razini Europe. Umjesto sektorski specifičnih spajanja i preuzimanja ili uz njih, ponuđači javnih usluga mogu maksimalizirati razmjensku vrijednost tako što će investirati u druge, možda profitabilnije poslove u novim sektorima i/ili zemljama. Kao rezultat toga, nekoliko nekadašnjih monopolista pretvoreno je u multinacionalna poduzeća koja djeluju u različitim uslužnim sektorima, pri čemu je zadovoljavanje javnih potreba samo jedna od njihovih djelatnosti.
Drugi skup promjena povećava razmjensku vrijednost promjenom fokusa i opsega usluga. Komodifikacija potiče ponuđače usluga da se usredotoče na financijski važne klijente. To su ili osobito veliki klijenti – uglavnom velika poduzeća – ili osobito unosni klijenti – uglavnom bogati pojedinci. Poštanske tvrtke su, na primjer, preusmjerile pozornost na maloprodaju preko pošte, kao i na telefonske kompanije, banke i osiguranja, koje svakog mjeseca poštom šalju na tisuće izvoda klijentima (u Velikoj Britaniji 50 najvećih klijenata pokriva 40% poštanskog prometa). Taj novi fokus odražava se i na politiku cijena, pri čemu se znatni popusti nude velikim i stoga uglavnom korporativnim klijentima, dok je standardnim tarifama koje plaćaju obični klijenti porasla cijena. Ponuđači usluga također se mogu usredotočiti na individualne klijente koji su spremni platiti više. Primjeri za to su privatne bolnice s pacijentima koji imaju dodatno osiguranje ili privatna sveučilišta koja naplaćuju posebne školarine.
S tom pojavom usko su povezane promjene u opsegu usluga. Ponuđači maksimaliziraju razmjensku vrijednost smanjujući ili ukidajući one usluge ili aspekte usluga koji daju najmanji profit ili stvaraju gubitke. Elektroprivredne tvrtke usredotočuju se na trgovinu električnom energijom, gdje mogu utržiti znatan profit u razdobljima osobito velike potražnje umjesto da investiraju u nove elektrane. Telekomunikacijske tvrtke investiraju u mobilne mreže i zapostavljaju fiksne linije i telefonske govornice jer one donose sve manje prinosa. Privatne bolnice usredotočuju se ne samo na pacijente s dodatnim osiguranjem, nego i na relativno standardizirane tretmane niske rizičnosti, prepuštajući rizičnije i potencijalno skupe zahvate javnom sustavu. Poštanski dužnosnici počeli su zatvarati ili prenositi na druge tvrtke poštanske urede na seoskim područjima, a novi poštanski konkurenti od samog su početka odbili izručivati poštu izvan gusto naseljenih gradskih središta. Iz istog razloga željeznice zatvaraju seoske linije, a seoske općine moraju subvencionirati autobusne kompanije da staju u njihovim mjestima kako bi pokupile putnike. Operateri jednostavno tvrde kako potražnja nije dovoljno velika da se usluga održi. Poslužimo li se marksističkim rječnikom, postoji potražnja za uporabnom vrijednošću, ali nedostaje razmjenska vrijednost. Promjene u opsegu usluga mogu rezultirati i dokidanjem uporabne vrijednosti – na primjer, kada se zatvaraju poštanski uredi; no češće se ta vrijednost umanjuje – na primjer, kada se poštanski uredi zamjenjuju poštanskim partnerima koji nude samo neke od usluga koje su ranije bile na raspolaganju. U nekim slučajevima naglasak na određenim klijentima zahtijeva prilagodbu uporabne vrijednosti – na primjer, kada se boravak u privatnoj bolnici zaslađuje atmosferom godišnjeg odmora.
Za razliku od toga, treći skup promjena namjerno modificira uporabnu vrijednost kako bi se maksimalizirala razmjenska. Izbor igra ključnu ulogu u promicanju liberalizacije i istina je da korisnici usluga zahvaljujući liberalizaciji često mogu birati između dvaju ili više ponuđača javnih službi. U nekolicini slučajeva ponuđači su proširili spektar proizvoda i sada nude različite „pakete“ (npr. jeftine željezničke karte u određene dane ako se naruče nekoliko mjeseci unaprijed). Međutim, kao dio procesa komodifikacije javne službe su se i sasvim standardizirale. Jedan od takvih slučajeva je visoko obrazovanje: zbog komodifikacije ono se više ne shvaća kao proces u kojemu studenti razvijaju sposobnost razumijevanja složenih procesa i propitivanja utvrđenih istina; umjesto toga, obrazovanje postaje jasno definiran proizvod koji ovlašćuje kupca da se natječe za određena radna mjesta i očekuje određenu plaću. Stoga, iako postoji sve veća raznolikost sveučilišnih programa, što ostavlja dojam kao da studenti imaju više izbora, ustvari se oni moraju podvrgnuti općim i sve strožim standardima. Zahvaljujući Bolonjskom procesu, isti standardi sada se primjenjuju širom Europe. U zdravstvenim službama je uvođenje DRG-sustava potaknulo sličan proces: budući da je svakom pojedinom medicinskom tretmanu pridružena cijena umjesto da se troškovi za naknadu računaju prema broju dana koje pacijent provede u bolnici, zdravstvena skrb postala je skup standardiziranih pojedinačnih tretmana. Standardizacija, dakle, otvara put industrijalizaciji i privatizaciji.
U svezi sa standardizacijom uočava se još jedan važan trend, a to je uvođenje samouslužnih mehanizama. Javni sektor već je neko vrijeme na čelu te tendencije: putnici u javnom prijevozu kupuju karte na automatima zbog dugačkih redova na blagajnama. Putnike na duge relacije sve se češće potiče da kupuju i ispisuju karte preko interneta – službeno je to radi veće udobnosti klijenta. Poštanske tvrtke eksperimentiraju sa samouslužnim automatima koji se reklamiraju kao „poštanski uredi 24/7“, dok elektroprivredne tvrtke šalju osoblje da očitava brojilo samo svake tri godine, dok se od domaćinstava očekuje da između toga dojavljuju godišnje vrijednosti – po mogućnosti preko posebne mrežne stranice, koja im prišteđuje čak i napor utipkavanja brojki. Kao i u drugim slučajevima, elektroprivredne tvrtke reklamiraju tu promjenu kao stvarno poboljšanje, budući da klijenti više ne trebaju ugovarati termin s osobom koja će im doći očitati brojilo. Do određene mjere te su promjene rezultat tehnoloških inovacija. Međutim, komodifikacija je potaknula ponuđače da iskoriste te tehnologije na specifične načine.
Krajnja konzekvenca je zamjena usluga materijalnom robom. Kao što sam ranije istaknuo, kapitalu je daleko lakše povećati razmjensku vrijednost robe nego onu usluga. Bacimo li pogled u povijest, popularizacija automobila zamijenila je javni prijevoz, uz dobro poznate posljedice po okoliš i život u gradu. U novije vrijeme komodifikacija je dovela do izuma naprava za učenje koje zamjenjuju učitelje i lijekova koji zamjenjuju liječnike. No, s obzirom na povijesni dosje kapitala u pogledu pretvaranja usluga u materijalnu robu, to je vjerojatno tek početak. Iako nove tehnologije dopuštaju ponuđačima usluga da poboljšaju uporabnu vrijednost bez dodatnih troškova ili uz vrlo male troškove, komodifikacija je dovela do pogoršanja uporabne vrijednosti – osobito one koja ovise o visokoj razini unosa radne snage. Tako potrošači električne energije mogu kontaktirati telefonsku službu za korisnike u večernjim satima, ali zato više ne mogu osobno razgovarati s djelatnikom u lokalnom centru za potrošače. Domaćinstva primaju glavninu pošte već dan nakon što je poslana, ali ako trebaju nešto iz poštanskog ureda, moraju provesti dosta vremena čekajući u redu jer je otvoreno samo još nekoliko šaltera.
Transformacija zaposlenja u javnim službama ima važne posljedice po uporabnu vrijednost. Dok su nekada radni standardi bili politički definirani kako bi se zajamčilo da radni napor neće ugroziti kvalitetu usluge, sada su sve češće pod pritiskom potrebe da se bude bolji od konkurencije, zadovolji dioničare ili radi u skladu s budžetom koji su odobrile vlade u besparici. U praksi to znači da se od radnika zahtijeva da rade brže, što rezultira posvemašnjom intenzifikacijom rada. Istodobno, dok rad postaje intenzivniji, a u mnogim slučajevima i monotoniji i tjelesno zahtjevniji, zaposlenje je sve fleksibilnije i često vrlo nesigurno zbog primjene atipičnih ugovora kao što je skraćeno radno vrijeme (za ‘male poslove’), privremeno zaposlenje ili samostalni rad. Čak i ako se radnike zaposli za stalno i na puno radno vrijeme, komodifikacija je svejedno dovela do znatnog smanjenja plaća za radnike u podružnicama i uslugama koje se obavljaju u outsourcingu, kao i za one koji su zaposleni nakon određenog datuma u procesu komodifikacije. Nekada su javne službe nudile relativno sigurna i poštena zaposlenja za nisko kvalificirane radnike, omogućujući im internu kvalifikaciju i izglede za napredovanje. Neka od tih radnih mjesta pretvorena su u slabo plaćene poslove podložne minimalnoj zakonskoj zaštiti u pogledu primanja.
Jedan od primjera za to je poštanska dostava: dok nekadašnji monopolisti uvode nove i slabije plaćene kategorije zaposlenja za radnike koji dostavljaju naručene pošiljke uz pomoć GPS-naprava, nova konkurencija djeluje s osobljem koje ima samo ugovore za male poslove na skraćeno radno vrijeme ili samostalne djelatnike. Nije čudo što su te promjene izazvale brzu izmjenu radnika, uslijed čega poštari više i ne poznaju četvrti u kojima raznose poštu – da i ne govorimo o tome da nemaju vremena popričati sa stanarima. Ta transformacija zaposlenja omogućena je istodobnom fragmentacijom kolektivnih ugovora i pregovaračkih struktura, kao i poteškoćama javnog sektora da organizira radnike u toj novoj, privatnoj konkurenciji. Ishod su raslojavanje na dvije ili više kategorija radnih odnosa te ubrzano povećanje razlika između radnika u javnim uslugama. Dakako, automatizacija, smanjena stručnost i fleksibilni oblici zaposlenja poznati su već iz privatne ekonomije. Međutim, taj trend osobito zabrinjava kada se radi o segmentima javnih usluga kao što su zdravstvena skrb i obrazovanje. Tu smanjenje broja radnih mjesta te intenzifikacija i sve veća podjela rada ne samo da izazivaju frustraciju među djelatnicima u javnim službama, nego također potkopavaju kvalitetu usluge, a time možda i dobrobit i budućnost građana.
Ukratko, komodifikacija ima važne posljedice po narav i sadržaj uporabne vrijednosti. Dok je nekada uporabna vrijednost javnih usluga trebala biti ista za sve korisnike (uz određena ograničenja kao što je poseban smještaj u bolnicama), komodifikacija podrazumijeva uporabnu vrijednost koja je u skladu s promjenama u razmjenskoj vrijednosti – odnosno cijene koje korisnici mogu i žele platiti. Dakle, cilj više nije ispuniti društvenu potrebu što je preciznije moguće s obzirom na raspoložive društvene resurse. Cilj je stvoriti uporabnu vrijednost koja je u skladu s razmjenskom, ili rečeno praktičnijim rječnikom, prilagoditi kvalitetu usluga kupovnoj moći potrošača. Stoga iako će neki potrošači doista profitirati od komodifikacije, većina njih suočena je s relativnim pogoršanjem uporabne vrijednosti (osim ako su zaštićeni regulacijama koje ograničavaju komodifikaciju). Relativno se pritom ne odnosi nužno na situaciju prije vala komodifikacije, koji je u mnogim slučajevima već bio loš zbog pomanjkanja vladine potpore i neadekvatnih organizacijskih struktura, nego u odnosu na uporabnu vrijednost dostupnu onima koji mogu platiti više cijene, kao i onu koja bi bila moguća kada bi se dostupni resursi upotrijebili tako da se svim korisnicima ponudi najbolja moguća usluga.
Povremeno zagovornici liberalizacije i privatizacije jasno izražavaju svoje dublje motive: Milton Friedman, na primjer, predlaže ukidanje obaveznog licenciranja liječnika s argumentom da bi pacijentima trebalo omogućiti da odaberu zdravstvenu skrb koja nije baš optimalna. Prema Friedmanovu mišljenju, siromašniji bi bili još uvijek u boljem položaju u nereguliranom sustavu zdravstvene skrbi, budući da je bolje imati pristup drugorazrednoj zdravstvenoj skrbi nego nikakvoj.31 To je izrazito provokativan prijedlog jer u zdravstvenoj skrbi prvorazrednost može značiti život, a drugorazrednost smrt (a predviđanje da bi deregulirani sustav bio jeftiniji dokazano je sasvim pogrešno, što se vidi po uvelike dezintegriranom i ekstremno skupom američkom sustavu zdravstva). U mnogim drugim javnim službama komodifikacija ima slične učinke, no posljedice nisu toliko opasne po život. U prvoj fazi svi će se korisnici možda suočiti s pogoršanjem kvalitete usluga, no prije ili kasnije će oni koji si to mogu dopustiti pronaći način da plate bolje usluge (u slučaju liječnika to će možda biti uz pomoć Friedmanovih privatnih agencija za licenciranje, koje naplaćuju svoje usluge). Stoga, iako komodifikacija obećava veći izbor, ono što se doista događa je to da se siromašni korisnici moraju zadovoljiti siromašnijim uslugama.
Kao rezultat toga, komodifikacija ne samo da mijenja uporabnu vrijednost, nego i smanjuje te dijelom čak izokreće redistribucijske učinke koji su urađeni u poslijeratne socijalne države i u sustave ponude javnih usluga. Iako zagovornici liberalizma i privatizacije ističu pozitivno smanjenje troškova i poboljšanje usluga, stvarni razlog u pozadini promjena ustvari je ponovo oduzeti radničkoj klasi u Europi neke od tekovina koje je ostvarila u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, uključujući jednake javne usluge za sve. Nije slučajno što su osobe s niskim primanjima daleko skeptičnije u pogledu prednosti privatizacije od onih s visokim primanjima.32 Komodifikacija je u pravom smislu riječi klasni projekt.
Alternative
Kada se javne službe sasvim komodificiraju, naposljetku novac ili kupovna moć odlučuju o tome koje će se usluge nuditi, koje kvalitete i kojim potrošačima. Samo se one potrebe priznaju kao vrijedne zadovoljavanja koje jamče dovoljno visok povrat sredstava.
Vlade mogu pokušati intervenirati u korporativne procese odlučivanja izvanjskim regulacijama i financijskim poticajima kako bi ublažile neke od najgorih posljedica komodifikacije, no konačne odluke donose privatni poslovni subjekti na osnovi očekivanog profita. Možda su vlade imale dobre razloge što su predale odgovornost za ponudu javnih usluga privatnom sektoru. Dok su se one, nakon višegodišnjih smanjenja poreza, mučile da pronađu resurse kojima će financirati javne usluge, privatne tvrtke bez ikakvih su problema ukidale usluge, podizale cijene i nudile drugačije usluge za osobe s visokim, odnosno niskim primanjima, budući da za to nisu morale odgovarati na sljedećim izborima. Bez obzira na konkretnu motivaciju, komodifikacija zahtijeva slabljenje demokratske odgovornosti, budući da su participacija i komodifikacija međusobno isključive. Sa širenjem tržišta i privatnog vlasništva korisnici usluga više nisu građani s pravom glasa, nego potrošači s osobnim budžetom za potrošnju – ili možda češće bez njega.
To ne znači da je demokratska participacija bila dobro razvijena u razdoblju prije aktualnog vala komodifikacije. U nekim zemljama i sektorima postojala su savjetodavna vijeća s predstavnicima korisnika i društvenih partnera, koja su u nekim slučajevima djelovala kao organizacije za zaštitu potrošača, a u drugima kao savjetodavni odbori za raspravu o politici cijena i drugim pitanjima politike. Općenito gledano, međutim, participacija je u predstavničkim demokracijama ograničena na glasanje za različite stranke i političare na parlamentarnim izborima. Korisnici usluga nisu imali gotovo nikakav neposredni utjecaj na karakter, opseg i kvalitetu javnih službi. Tek odnedavna su građani u nekolicini europskih zemalja intenzivnije uključeni u gradske, a ponekad i nacionalne referendume protiv privatizacije i potržišnjenja javnih usluga.
Nedostatak utjecaja korisnika usluga odgovarao je nedostatku utjecaja radnika u proizvodnji usluga. Poput većine privatnih tvrtki u poslijeratnim desetljećima, ponuđači javnih usluga bili su organizirani na striktno hijerarhijski i birokratski način, s više slojeva uprave i detaljnim smjernicama o tome što radnici trebaju činiti, a što ne, što nije ostavljalo mnogo prostora za inovaciju i fleksibilne odgovora na nove ili neobične potrebe. Ovisnost o suglasnosti nadređenih i prijetnja kaznama zbog nepoštivanja neke od mnogobrojnih regulacija potkopavala je motivaciju radnika i poticala ih da se usredotoče na poštivanje pravila umjesto na zadovoljavanje potreba. Radnici su stoga dijelom pozdravili uvođenje reducirane hijerarhije i povećanje autonomije u svakodnevnim procesima odlučivanja, koji su nastupili s procesima komodifikacije, iako je to bilo popraćeno uspostavom novih sustava nadzora i intenzifikacijom rada.
Nezadovoljstvo korisnika usluga koje je iz toga proizašlo bilo je itekako ubrzano sve većim oklijevanjem vlada da nabave nužna sredstva za obnovu infrastrukture i drugih aspekata ponude usluga (u nekim slučajevima privatizacija se doživljavala kao poboljšanje jer su novi, privatni vlasnici poduzeli niz investicija koje su odavno kasnile). Nedostaci poslijeratnog sustava davanja usluga, kao i sve veća kritika „opsežne“ birokratske organizacije otvorile su put neoliberalnoj reformi iako su kritičari, mnogi među njima s lijeve strane političkog spektra, u početku planirali nešto sasvim drugo od uvođenja tržišta i privatnog vlasništva. Međutim, uslijed komodifikacije prosječni korisnici kao glasači s pravom biranja političkih predstavnika imaju još manje utjecaja na ponudu javnih usluga. Kao redovni potrošači, oni mogu birati između dviju ili više usluga, no ako nijedna od njih nije zadovoljavajuća – što je prilično vjerojatno s obzirom na oligopolističko tržište i strategije smanjivanja troškova – oni neće imati čak ni mogućnost izraziti svoje razočaranje rušenjem aktualne vlade.
Iako maksimalizacija razmjenske vrijednosti zahtijeva ukidanje demokratskog utjecaja, razvoj uporabne vrijednosti zahtijeva suprotno – stvaranje novih i radikalnijih oblika demokratske participacije. Opći izbori svakih četiri ili pet godina očito nisu dovoljni. Ono što je potrebno je razvoj novih institucija i mehanizama koji će omogućiti korisnicima usluga da ustrajno i kolektivno artikuliraju svoje potrebe, a s obzirom na ograničenost resursa možda i svoje preferencije. Drugim riječima, maksimalizacija uporabne vrijednosti zahtijeva više participacijske demokracije zasnovane na kolektivnim procesima odlučivanja.
Kako primjećuje Alex Demirović, “kapitalizam se uglavnom rješava problema kvalitativnih aspekata rada i potrošnje isključujući ih i uzimajući ih u obzir samo onda kada se mogu pretvoriti u [razmjensku] vrijednost. Uzmu li se u obzir kvalitativni aspekti i individualne preferencije, nema drugih mogućnosti do rasprava, konsenzusa i sukoba.”33
Hilary Wainwright je sabrala primjere participativne demokracije i analizirala iskustva.34 Osim participativnog budžetiranja, koje je začeto u Južnoj Americi, ali je u međuvremenu u praksi u nizu općina širom Europe, u norveškom Trondheimu razvijen je osobito inovativan pristup.35 Nakon razočaravajućih iskustava s konzervativnom lokalnom vladom, različiti društveni subjekti, uključujući gradski sindikat radnika, odlučili su promijeniti ponudu javnih službi u gradu nakon 2004. godine. Dio „uzorne gradske općine“ bio je plan rekomunalizacije prikupljanja otpada i elektroopskrbe, kao i okončanje procesa konkurentskog nadmetanja. Ono što pokus u Trondheimu čini tako obećavajućim jest pokušaj da se različite stranke uključene u stvaranje i potrošnju javnih usluga posjednu za isti stol kako bi raspravile alternativne načine zadovoljavanja javnih potreba. Međutim, jedan od važnih preduvjeta da bi takve rasprave bile uspješne jest taj da njihov primarni cilj ne bude smanjenje troškova, nego poboljšanje kvalitete usluga.
Unatoč naglasku na kvaliteti umjesto na troškovima, javna ponuda usluga ne treba nužno biti skuplja. Komodifikacija dolazi sa svim mogućim troškovima (uzrokovanim manipulacijom cijena, uvođenjem naknada, dezintegracijom usluga, ugovorenim obavezama javnosti prema privatnim ponuđačima, pravničkim naknadama itd.). Poboljšanje kvalitete moguće je uz nešto dodatnih troškova te uz visoko motiviranu radnu snagu. Wainwright je pokazala kako su djelatnici u javnoj službi spriječili outsourcing informatičkih usluga u lokalnoj upravi regije Sjeverne Engleske zajedničkom razradom daleko boljeg i jeftinijeg rješenja „unutar kuće“. Motivacija i etika javne službe bili su ključni elementi u toj uspješnoj priči.36 Za razliku od toga, komodifikacija zahtijeva radnike koji više neće raditi za dobro javnosti, nego za profit privatnih dioničara – motivirani shemama participacije u profitu i prisiljeni na to novim i sve sofisticiranijim sustavima nadzora. Ne iznenađuje da se radnici s vremenom razočaraju. Izučavajući dva slučaja gdje je informatičko osoblje premješteno outsourcingom iz lokalnih uprava u Velikoj Britaniji, Simone Dahlmann je ustanovila da su premješteni profesionalni informatičari bili prilično frustrirani promjenama te bi većina intervjuiranih, unatoč višim plaćama i obećavajućim izgledima za napredovanje u karijeri u multinacionalnim kompanijama, radije nastavila raditi za javni sektor. Jedna informatička stručnjakinja čak je razmatrala opciju da se preobrazuje za djelatnika u zdravstvenoj skrbi kako bi se vratila u javni sustav, gdje više ne bi morala „puniti ‘džepove dioničara’.”37
Umjesto da preuzimaju pomodne prakse upravjlanja iz privatnog sektora, ponuđači javnih službi trebali bi razviti poseban, demokratskiji pristup upravljanju uslugama, koji bi se zasnivao na većem i, što je još važnije, stvarnom uključivanju radnika. Postoji golema količina iskustva sa samoupravom i kooperativnim poduzećima. Znanje o alternativnim oblicima uprave može postojati i u volonterskim sektorima, ili u onome što se u nekim zemljama naziva socijalnom ekonomijom. To ne znači da će uspostavljanje demokratskih institucija i procesa participacije proteći bez problema. Ustvari, bit će mnogo problema i izazova s kojima će se trebati suočiti – uključujući pitanje zasnivaju li se odluke na suglasnosti ili na većinskim glasovima, i kakve mehanizme valja uspostaviti kako bi se osiguralo da se stavovi ili interesi manjine neće marginalizirati. Demokratskija organizacija javnih isčiga mora dopustiti raznolikost i različitosti – za razliku od obećane, ali ne i ostvarene raznolikosti koju nudi komodificirani sustav. No, ti problemi nisu nerješivi. Dakako, praksi demokratskijeg, participativnijeg i naposljetku odgovornijeg oblika davanja javnih usluga potrebno je vremena za informiranje (koje treba biti potpuno otvoreno javnosti), komunikaciju, procese odlučivanja i, što je najvažnije, za učenje iz prošlih pogrešaka. Međutim, u društvu usmjerenom na uporabnu vrijednost vrijeme će igrati drugačiju ulogu, budući da će se trud vrednovati u odnosu na dugoročni ishod, a ne na kratkoročni iznos.
1. U ovom članku nadovezujem se na pionirski rad Ursule Huws i Colina Leya o komodifikaciji i privatizaciji. Oboje su mi pomogli komentirajući ranije verzije teksta. Također sam zahvalan kolegi Jörgu Fleckeru i drugim sudionicima dvaju Europskih istraprojekata o privatizaciji, u koji sam bio uključen od 2006. do 2009. godine. Dakako, sadržaj članka isključivo je moja odgovornost.
3. David Harvey, „The ‘New’ Imperialism: Accumulation by Dispossession“, Socialist Register 2004, str. 75.
5. Jörg Huffschmid, „Finance as Driver of Privatization“, u: Privatization against the European Social Model: A Critique of European Policies and Proposals for Alternatives, ur. Marica Frangakis i dr. (Houndmills, Basingstoke, Hampshire: Palgrave Macmillan, 2009.), str. 49-60.
8. Colin Leys, Total Capitalism. Market Politics, Market State (Monmouth: Merlin Press, 2008.), str. 4.
9. Adam Smith, Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, prev. Marijan Hanžeković (Zagreb: Kultura, 1952.), 4. Poglavlje: „Porijeklo i uporaba novca“.
10. Karl Marx, Kapital: kritika političke ekonomije, sv. 1, prev. Moša Pijade i Rodoljub Čolaković (Beograd: Prosveta, 1974.), str. 43 i dalje.
12. Colin Leys, Market-Driven Politics. Neoliberal Democracy and the Public Interest (London: Verso, 2001.), str. 84.
14. Karl Marx, Prilog kritici političke ekonomije, prev. Moša Pijade, Mara Fran i Miloš Sofrenović (Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1976.), str. 33.
16. Karl Marx, Temelji slobode: Osnovi kritike političke ekonomije, prev. Branko Petrović, Moša Pijade i Gajo Petrović (Beograd: Prosveta, 1979.), str. 254 i dalje.
20. Paul Burkett, Marx and Nature. A Red Green Perspective (New York: St. Martin’s Press, 1999.), str. 52.
21. Karl Polanyi, Velika preobrazba , Politička i ekonomska izvori našeg vremena (Zagreb: Jesenski i Turk, 1999.).
22. Gøsta Esping-Andersen, The Three Worlds of Welfare Capitalism (Cambridge: Polity Press, 1990.), str. 47.
23. (C = roba; M = novac). Formula C-M-C’ se, na primjer, odnosi na oblik jednostavne robne razmjene u kojoj proizvođači prodaju robu kako bi dobili alternativnu uporabnu vrijednost umjesto da maksimaliziraju razmjensku vrijednost.
24. U Europskoj uniji primjeri za to su sektori telekomunikacija, opskrbe električnom energijom i plinom te pošte.
25. Konkurentsko nadmetanje rašireno je u sektoru javnog prijevoza, kao i u upravljanju odvozom smeća i vodoopskrbom.
26. Stvaranje unutarnjih tržišta potaknuto je širenjem koncepata „nove javne uprave“. Ustvari, veliki dijelovi te teorije mogu se interpretirati kao program komodifikacije.
27. Jean Shaoul, „The Political Economy of the Private Finance Initiative“, u: Critical Essays on the Privatization Experience, ur. Philip Arestis i Malcolm Sawyer (Houndsmills: Palgrave Macmillan, 2009.), str. 1-38.
28. Mark Hellowell i Allyson Pollock, Private Finance Public Deficits. A Report on the Cost of PFI and Its Impact on Health Services in England (Edinburgh: Centre for International Public Health, 2007.).
29. Dexter Withfield, Global Auction of Public Assets. Public Sector Alternatives to the Infrastructure Market and Public Private Partnership (London: Spokesman, 2010.), str. 194.
30. Heinz-J. i Ralf-M. Bontrup, Kritisches Handbuch der deutschen Elektrizitätswirtschaft (Berlin: Edition Sigma, 2010.), str. 75-180.
32. Primanja su najdominantniji faktor u pogledu stava građana prema privatizaciji i marketizaciji u Europi. Guy Van Gyes, Thomas Vael i Sam Vanderkerckhove, „Liberalising Services of General Economic Interest: The Citizen-User Perspective in Six EU Countries“, u Privatisation of Public Services and the Impact on Quality, Employment and Producitivity, ur. Jörg Flecker i dr., izvješće o istraživanju (Beč, 2009.), str. 84.
33. Alex Demirović, Demokratie in der Wirtschaft. Positionen, Probleme, Prespektiven (Münster: Westfälisches Dampfboot, 2007.), str.282.
34. Hillary Wainwright, Reclaim the State. Experiments in Popular Democracy. (London: Seagull Book, 2009.).
37. Simone Dahlmann, „The End of the Road, No More Walking in Dead Men Shoes: IT Professionals’ Experiences of Being Outsourced to the Private Sector“, Work Organisation Labour & Globalisation 2/2, 157.
________________________________________________________________
Prijevod s engleskog: Marina Miladinov
Prevedeno uz podršku Heinrich Boell Stiftung