Pokret za zajednička dobra u talijanskoj borbi protiv neoliberalnog upravljanja
U Italiji političko zauzimanje prostora vuče korijene još s početka 20. stoljeća. Shvatimo li američki pokret Occupy kao reakciju naroda na krizu 2008. godine, talijanska bi verzija bila socijalni pokret “beni comuni” (opća ili zajednička dobra), koji se u usporedbi s pokretom Occupy pokazao moćnijom i bolje artikuliranom političkom strategijom.
Ono što predstavljamo kao “talijanski pokret Occupy” steklo je znatnu snagu i političku utemeljenost još prije poznatije španjolske verzije (M15) ili njezina američkog pandana na Wall Streetu. Tako su se već u travnju aktivisti koji su zauzeli Cinema Palazzo, kino u srcu četvrti San Lorenzo u Rimu, uspješno oduprli deložaciji. U to vrijeme Cinema Palazzo bio je u privatnom vlasništvu, a unajmila ga je tvrtka koja je ondje željela napraviti kasino. Nakon više od godine dana kino je još uvijek u rukama aktivista, a u Italiji se događaju i drugi, više ili manje poznati slučajevi zauzimanja javnih prostora. Pokret za zajednička dobra ima slične značajke kao i pokret Occupy – strategiju zauzimanja i usvajanje metode odlučivanja putem “opće skupštine” – no primjenjuje i druge političke strategije kako bi se odupro neoliberalnom autoritarnom poretku.
Jedna od takvih strategija, koja se pokazala izrazito važnom za pokret, jest uporaba sredstava direktne ustavne demokracije, kao što je referendum. Referendum koji je održan u Italiji 13. lipnja 2011. bio je vrhunac dugotrajne borbe za obuzdavanje naizgled nezaustavljivog procesa neoliberalne komodifikacije i privatizacije, koji je započeo daleko prije krize 2008. U Italiji je sasvim jednostavna platforma, posvećena vodi kao zajedničkom dobru, mobilizirala na desetke tisuća aktivista od podnošenja referendumskog prijedloga u prosincu 2010., kada ju je Ustavni sud priznao kao legitimni narodni referendum o abrogaciji Ronchijeva dekreta koji je legalizirao privatizaciju vode, do pobjede u lipnju 2011., kada je glasovalo više od 27 milijuna Talijana unatoč upornim neoliberalnim nastojanjima da se osujeti referendum putem sudova i medija. Na referendum je izašlo 56% Talijana i gotovo jednodušno (s više od 90%) glasovalo protiv privatizacije vode. Lipanj 2011. ostat će zapamćen kao prvi događaj u talijanskoj povijesti kada je apsolutna većina glasača izričito ukinula niz zakondavnih odredbi. Neki od tih neoliberalnih zakona dobili su parlamentarno odobrenje niti dvije godine prije narodnog referenduma, uzrokujući time potpuni nesklad između volje talijanskog naroda i one njihovih zastupnika. Nakon referenduma, kao što ćemo istaknuti kasnije i u idućim člancima, koncept “zajedničkih dobara” postao je rasprostranjena strategija u zaštiti kulturnih i prirodnih zajedničkih dobara od prijetnje privatizacije. U Italiji se ideja zajedničkog dobra pokazala sposobnom za prilično uspješno povezivanje niza revolucionarnih nastojanja, nudeći jedinstvenu teoriju kao osnovu borbene prakse.
Talijanski referendum o vodi
U lipnju 2011. Talijani su pozvani na tri referenduma kojima je cilj bio dovesti u pitanje neke od temelja neoliberalizma, no samo jedan od njih bio je konkretno posvećen vodi. Cilj prvog referenduma bio je ukinuti zakonsku odredbu iz 2009. kojom je uveden prisilni program privatizacije svih javnih usluga, što je obuhvaćalo javni prijevoz, odvoz smeća i dječje vrtiće.i Drugi referendum, jedini koji je bio posvećen specifično vodi, bio je namijenjen ukidanju zakonske odredbe koja je jamčila “naknade za investirani kapital” kao dio konačne cijene koju plaća korisnika sustav vodoopskrbe. Cilj referenduma bio je ukloniti profit kao motivaciju usluge vodoopskrbe tako što će se ukinuti poticaji za privatne tvrtke koje prodaju vodu. Treći referendum imao je za cilj ukinuti zakon koji je ponovo uveo talijanski nuklearni program (već odbačen na referendumu 1986. godine, nakon havarije u Černobilu), što je upotpunilo alternativnu viziju društva (i održivog korištenja resursa) koju je zastupao pokret za zajednička dobra i ponudio je talijanskim glasačima.
Dva su aspekta ključna za razumijevanje političke relevantnosti pokreta za zajednička dobra i njegove zarazne snage u povezivanju borbi koje su naizgled različite i međusobno udaljene. Kao prvo, kao što sam rekao, voda nije bila jedino pitanje kojemu su ti referendumi bili posvećeni. Kao drugo, oni su bili samo jedno sredstvo u opsežnijim nastojanjima da se dovede u pitanje neoliberalna logika privatizacije. U Italiji je otpor neoliberalizmu već živio i jačao od kraja 90-ih godina prošlog stoljeća, znakovito naglašen dramatičnim događanjima oko G8 samita u Genovi u srpnju 2001. Taj oblik otpora se nastavio, iako u manje očitom obliku, i reorganizirao se oko 2005. godine. Želimo li objasniti neočekivani uspjeh kampanje 2011. (nijedan referendum u proteklih šesnaest godina nije ostvario takav kvorum), moramo uzeti u obzir da je nacionalna mreža lokalnih odbora za vodu djelovala još od 2006. (u raznim dijelovima zemlje bila je aktivna od završetka G8 samita u Genovi) te da su se od 2005. ulagali sustavni znanstveni napori kako bi se iznova promislila i kritizirala pravna osnova koja omogućuje jednostavnu privatizaciju u Italiji. Bio sam glavni istraživač na tom znanstvenom projektu, koji je poduzela Accademia Nazionale dei Lincei, najuvaženija znanstvena ustanova u Italiji.
Istraživanje je bilo potaknuto uvidom da je u razdoblju od 1992. do 2000. godine Italija bila vodeća zemlja u svijetu po privatiziranoj imovini (oko 140 milijardi eura), što je stavlja na drugo mjesto u globalnim okvirima (nakon Velike Britanije) po vrijednosti privatizacija između 1979. i 2008. godine. Osim toga, mreža posvećena vodi pod nazivom Forum Italiano dei Movimenti per l’Acqua (Talijanski forum pokretâ za vodu), koji je ovdje dobro opisao Tommaso Fattori, već je 2009. organizirala građansku inicijativu za reformu zakonske odredbe o vodoopskrbi, koja je prikupila više od 400.000 potpisa (iako je potrebno samo 50.000 za takve inicijative). Narodni prijedlog zakona o vodoopskrbi nikada nije dospio na dnevni red u neoliberalnom Parlamentu. Te preteče pokreta za zajednička dobra pokazuju kako je talijanski narod bio svjestan, kao i njegovi uspješni bolivijski pandani, potrebe da se voda obrani od privatizacije.
U međuvremenu su 2007. godine, dok je na vlasti bila vlada Romana Prodija, znanstveno istraživanje na akademiji dei Lincei i neprestano akademsko lobiranje rezultirali su stvaranjem posebnog povjerenstva, takozvanog Povjerenstva Rodotà, pri Ministarstvu pravosuđa. Povjerenstvom je predsjedao istaknuti pravni stručnjak i nekadašnji zastupnik u parlamentu Stefano Rodotà, a zadatak mu je bio sastaviti prijedlog za reformu zakona o javnom vlasništvu, sadržanog u talijanskom Zakoniku građanskog prava, kako bi se uspostavila neka načela koja će regulirati uvjete i postaviti ograničenja u privatizaciji javne imovine. Nakon pada Prodijeve vlade u veljači 2008. Povjerenstvo Rodotà je proizvelo prijedlog za reformu, koji je sadržavao prvu pravnu definiciju zajedničkog dobra kao oblika vlasništva koji je različit i od privatnog i od javnog te stoga zahtijeva posebnu zaštitu na ustavnoj razini. Prema definiciji Povjerenstva Rodotà, zajednička dobra su “dobra koja pružaju koristi koje su nužne za zadovoljenje temeljnih prava čovjeka.” Pristup takvim dobrima zajamčen je bez obzira na javno ili privatno vlasništvo te se u svim slučajevima mora zaštititi u “interesu budućih pokoljenja” (talijanski parlament 2010.). Voda je bila prva stavka na otvorenom popisu zajednički dobara koja je predložilo Povjerenstvo.
Dana 26. studenog 2009., istog dana kada je zakon Povjerenstva Rodotà trebao biti predstavljen u Senatu pokrajine Pijemont, donji dom Parlamenta je umjesto toga bez rasprave izglasao takozvani “Ronchijev dekret”, “kojim je uvedena obavezna shema privatizacije svih lokalnih službi” (talijanski parlament 2009.). Očita svrha tog zakona bila je omogućiti prijenos kontrole nad javnim resursima u privatni sektor. Prema članu 113, točki 2 tog zakona, sve je lokalne službe pod nadzorom javnog sektora, uključujući sustav vodoopskrbe, trebalo staviti na tržište putem javne dražbe. U članu 1 navedenog zakona stajalo je da europski zakon nalaže napuštanje javne kontrole usluga. Ta bezočna manipulacija dotične odredbe od strane aktualnog Parlamenta izazvala je ogorčenje te je u roku od nekoliko dana šest profesora prava, od kojih su četvorica već bili članovi Povjerenstva Rodotà – Stefano Rodotà, ja, Alberto Lucarelli, Luca Nivarra, Gaetano Azzariti i Gianni Ferrara, zacrtalo tri referendumska pitanja, osnovali odbor za referendum i stavili na internet dokument u kojemu se tražilo pokretanje referendumskog postupka zasnovanog na tim trima pitanjima, čime se dovodio u pitanje nacrt obavezne privatizacije. Ustavni sud naposljetku je odobrio i stavio na glasanje dva od tih triju pitanja.
Znanstvenici na akademiji dei Lincei, pravnici koji su sastavili referendumska pitanja, i Forum Italiano dei Movimenti per l’Acqua uložili su znatan trud u organizaciju i sastavljanje široko zasnovane koalicije organizacija civilnog društva, koja je naposljetku uključila i sindikate i skupine koje se bave zaštitom okoliša i zaštitom potrošača, namjerno isključivši mogućnost direktnog sudjelovanja političkih stranaka. Uz potporu te koalicije referendumska su pitanja naposljetku podnesena Vrhovnom sudu u Rimu, a koalicija je započela prikupljati potpise 22. travnja 2010. Prikupljanje potpisa u tom razdoblju trebalo je omogućiti da se referendum održi u proljeće 2011. kako bi se spriječila prisilna aukcija sustava vodoopskrbe koju je propisivao Ronchijev dekret. Prema talijanskom zakonu, potrebno je prikupiti pola milijuna potpisa u roku od tri mjeseca, i to osobno, i pojedinačno ih službeno ovjeriti kod javnog bilježnika ili drugog državnog službenika općine u kojoj su potpisi prikupljeni. Proces prikupljanja pokazao se nevjerojatnim znakom vitalnosti pokreta za zajednička dobra, koji je u tu svrhu mobilizirao na desetke tisuća dobrovoljaca širom zemlje, čak i u njezinim najudaljenijim krajevima. Talijani su obično skeptični prema prikupljanju potpisa, no ovaj put su stajali u redovima, ponekad i satima, kako bi dali svoj potpis te je do sredine srpnja 2010. više od 1,4 milijuna ovjerenih potpisa transportirano u velikim kutijama pred gomilom medijskih izvjestitelja do vrata Vrhovnoga suda.
Strategija neoliberala s obje strane u Parlamentu da osujete referendum očitovala se od samog početka. Parlament, u kojemu zapravo nije bilo oporbe nakon političkih izbora 2008. godine, potpuno je ušutkao stranke takozvane “radikalne ljevice”. Štoviše, osigurao je da mediji ignoriraju referendum. To nije bilo teško postići, budući da je premijer Silvio Berlusconi osobno imao širok nadzor nad nacionalnim novinama i televizijskim kanalima. Osim toga, vodstvo centralno-lijeve Demokratske stranke, koja je bila na vlasti u mnogim pokrajinama i općinama, zauzelo je izrazito mlako stajalište prema pokretu, budući da su mnogi njezini pripadnici bili očito politički i osobno zainteresirani za mogućnost profitiranja od nacrta privatizacije. Svjesni visokog praga koji zahtijeva član 75 talijanskog Ustava, koji traži da 50% izbornog tijela izađe na biračka mjesta, protivnička strana primijenila je strategiju prešućivanja sa ciljem da osiguraju nedovoljnu izlaznost birača. Uz tu strategiju neoliberali su primijenili i pravnu strategiju na ustavnoj razini kako bi spriječili održavanje referenduma, zasnovanu na teoriji da europski zakon propisuje liberalizaciju lokalnih javnih usluga. U Italiji, prema članu 75 Ustava, referendumom se ne može ukinuti statutarna odredba koju nalaže međunarodno pravo, što je ustvari narav europskog zakonodavstva. Dana 12. siječnja 2011. Ustavni sud je dao pravu lekciju iz ustavnog i europskog zakona dopustivši dva od triju pitanja koja su podastrli koalicija za vodu i referendum o nuklearnoj energiji.ii Sud je jasno izjavio kako europski zakon ne nalaže liberalizaciju ili privatizaciju javnih usluga i kako je na državama članicama Europske Unije da odluče hoće li koristiti privatni ili javni sektor. Prema mišljenju suda, Ronchijev dekret je diskrecijski čin talijanske države te bi se stoga mogao ukinuti u slučaju da referendum bude uspješan. Nitko nije mogao predvidjeti povijesni uspjeh referenduma o vodi, na kojemu su birači gotovo jednodušno glasovali protiv naložene privatizacije, i to bez podrške i suočeni s otporom medija i političkih stranaka.
Voda kao zajedničko dobro: izazov neoliberalnom poretku
Uspjeh referenduma o vodi nanio je priličan udarac neoliberalnom establišmentu. Na odgovor nije trebalo dugo čekati: već su u tjednu nakon referenduma pravnici i stručnjaci koji predstavljaju korporativne interese brzo pokušali umanjiti njegov utjecaj. Acea SpA, velika i dijelom privatna korporacija za vodoopskrbu u Rimu, pribavila je stručno mišljenje Giulija Napolitana, sina aktualnog predsjednika republike i poznatog stručnjaka na području prava i ekonomije sa Sveučilišta u Rimu. Napolitano je ustvrdio kako iz rezultata referenduma ne proizlaze nikakve zakonske obveze te da se poslovanje po starom može nastaviti. Međunarodni špekulanti bacili su oko na Italiju već nekoliko tjedana nakon referenduma, a Europska središnja banka povukla je potez bez ustavnog presedana: poslala je dopis Berlusconiju tražeći da primijeni čitav niz mjera, uključujući ukidanje javnih usluga. Kao posljedica toga je 13. kolovoza 2011., tek nekoliko tjedana nakon referenduma, Berlusconijeva vlada donijela zakon koji je ironično prozvan “mjerama kako bi se zakon prilagodio rezultatima referenduma i europskim zakonima” (talijanski parlament 2011.), što je ustvari iskorišteno kako bi se oživio ukinuti Ronchijev dekret u svakom pogledu osim u slučaju vodoopskrbe, čime se nastojalo ograničiti rezultate narodnog referenduma.
Taj čin protuustavnog povlađivanja nadnacionalnom neoliberalnom poretku nije bio dovoljan. Financijske špekulacije držale su Italiju pod pritiskom unatoč tome što se talijanski javni dug najmanje povećao nakon krize 2008. godine među članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Naposljetku je Berlusconi bio prisiljen dati ostavku u manevru koji je orkestrirao predsjednik Giorgio Napolitano, nekadašnji komunist, a odnedavno obraćenik na neoliberalizam. Predsjednik Napolitano zatim je imenovao konzervativnog ekonomista i bivšeg europskog povjerenika za unutrašnje tržište, službe, carinu i porezna tržišta, a odnedavno i za tržišnu konkurenciju, Marija Montija, novim premijerom, nakon što mu je dodijelio počast doživotnog senatora. Taj potez bez ustavnog presedana bio je u potpunoj suprotnosti s onime što bi predsjednik, kao vrhovni čuvar Ustava, trebao učiniti suočen s prijetnjom neuspjeha demokracije. Uspostavljena je “tehnička vlada” kako bi se riješilo “hitno ekonomsko pitanje”, podržana golemom neoliberalnom propagandnom kampanjom i vrlo velikom parlamentarnom većinom. Parlament koji je narod u lipnju porazio nije bio raspušten, već je potvrđen na svojoj funkciji dokle god će podržavati suspenziju demokracije u obliku tehničke vlade. Nova vlada podržala je Berlusconijevu odluku da nastavi s politikom privatizacije kao uobičajenim poslovanjem, unatoč rezultatima referenduma, i donijela je niz zakonskih odluka kojima je dodatno ograničila mogućnost funkcioniranja javnih službi u okviru modela javnog prava.
Kao odgovor na to, Lucarelli i ja, kao predstavnici pokrajine Puglije, pokrenuli smo ustavnu provjeru tih zakona “uobičajenog poslovanja”, koji prisiljavaju općine i lokalne uprave da privatiziraju javne usluge. O slučaju se raspravljalo na Ustavnom sudu 16. srpnja 2012., samo nekoliko sati nakon zabave povodom godišnjice zauzimanja kazališta Teatro Valle, i gotovo točno godinu dana nakon pobjede na referendumu. Dana 17. srpnja 2012., odlukom koja će svakako obilježiti naše doba, talijanski Ustavni sud proglasio je član 4 takozvanog “Ferragosto-dekreta” neustavnim u obliku u kojem ga je izmijenila Montijeva vlada.iii Sud je odlučio, po prvi put u talijanskoj povijesti, da se volja naroda, izražena u obliku direktne demokracije putem referenduma, ne može izokrenuti sredstvima reprezentativne demokracije (dakle parlamentarnim putem), barem u nekom razumnom vremenskom okviru. Pokret za zajednička dobra proslavio je time izrazito važnu pobjedu, budući da je spasio od prisilne privatizacije ne samo vodoopskrbu, nego i sve druge javne usluge.
Kazalište kao kulturno opće dobro
Dana 14. lipnja 2011., dan nakon pobjede na referendumu, skupina prekarnih radnika u kulturnoj industriji – glumaca, tehničara, glazbenika i nezavisnih stvaratelja – zauzela je Teatro Valle u Rimu (vidi članak Baileyja i Marcuccija; također: Teatro Valle Occupato, 2012.).
Slogan skupine bio je: “Poput vode i poput zraka: vratimo kulturu!” U slučaju Teatro Valle tvrdilo se kako kazalište, kao dio kulturnog sektora, nudi ključne javne usluge te bi, baš kao i u slučaju vodoopskrbe, njegovi djelatnici i korisnici trebali imati zakonska ovlaštenja da koriste taj resurs i upravljaju njime. Velikim dijelom, kao rezultat snažne povezanosti sa svježom političkom snagom referenduma, rimska gradska uprava pokazala se politički nesposobnom suzbiti zauzimanje. Zahvaljujući tome, djelatnici kazališta Valle uspješno upravljaju njime više od godinu dana, držeći ga otvorenim za javnost kao izvanredan primjer pozajedničenja dobara (čina stvaranja i održavanja zajedničkih dobara). Poziv na pretvorbu javnog ili privatnog vlasništva od znatne kulturne važnosti u zajedničko dobro naišao je na odaziv ne samo u Rimu, nego i u Veneciji (Teatro Marinoni), Cataniji (Teatro Coppola), Napulju (Asilo della creatività) i Palermu (Teatro Garibaldi).
Jedino mjesto gdje je pokret za “kulturu kao zajedno dobro” u potpunosti suzbijen bio je Milano, gdje je skupina umjetnika poznata pod imenom Macao zauzela napuštenu zgradu od trideset katova koja je pripadala jednoj privatnoj tvrtki pod stečajem. Policija je u roku od svega nekoliko dana brutalno evakuirala Macao. Danas Macao kreativno nastavlja svoju borbu, seleći se s jednog mjesta na drugo kako bi izbjegao napade policije. Prilična je ironija što je Macao predmet neprestane policijske represije u gradu čiji gradonačelnik, nekada poznati komunistički odvjetnik, pripada ljevici i smatralo ga se jednim od uspješnih priča “talijanskog proljeća” 2011., no samo godinu dana kasnije pretvorio se u neoliberalističkog agenta (Argentieri i Cruccu, 2012.).
Priroda kao zajedničko dobro
Dok je kampanja za vodoopskrbu koristila ustavna sredstva, a zauzimanje kazališâ služila su se oruđima privatnog prava kao što je zaklada, u Italiji se čvrsta ruka neoliberalne represije i njezine analogije neofašističkoj brutalnosti očituje u dolini Susa, gdje je sukob dosegao vrhunac i u fizičkom smislu (u obliku ekstremne policijske brutalnosti) i ekonomski, kao megaprojekt vrijedan više milijardi američkih dolara (vidi Zucchettijev članak u ovom broju).
Iako otpor protiv trase ekspresnog vlaka traje već gotovo dvadeset godina, upravo su se nakon referenduma “zajednička dobra” javila kao mobilizacijski subjektivitet koji je sposoban obraniti dolinu. Pokret NOTAV se u posljednjih dvadeset godina odupro golemom projektu koji uključuje izgradnju novog, 56 kilometara dugačkog tunela kroz Alpe, do kojeg je došlo uslijed ekspoloatacijski usmjerenog i suštinski ilegalnog procesa odlučivanja.
U posljednjih nekoliko godina aktivisti su zauzeli malen dio teritorija koji graniči s područjem gdje su se trebala obaviti prva bušenja za tunel. Taj teritorij proglašen je slobodnom republikom pod imenom Libera Repubblica della Maddalena. U danima te republike, na velikoj skupštini, ideja NOTAV-a javila se kao pokret za zajednička dobra koji će se oduprijeti istoj onoj logici ekonomske i političke koncentracije i centralizacije koju je pokret za vodu doveo u pitanje. Tijekom više od mjesec dana u lipnju 2011. na tom je području cvala komunitarna ekonomija zasnovana na darivanju i suradnji, sve dok je nisu brutalno uklonile policijske snage, vojska koja je primjenjivala ratnu opremu te čak i veterani iz nedavnog rata u Afganistanu (della Porta and Piazza, 2008.).
Iako je narod ostvario važne političke pobjede, još uvijek nema znatnijih rezultata s pravnog stajališta, a aktivistima i dalje redovito prijeti zatvor, kao i druge represivne mjere. Dovoljno je reći da se stanovništvo doline Susa još uvijek sustavno optužuje (u medijima, koji se nalaze u očitom sukobu interesa) za nasilni pristup tipa NIMBY (not in my backyard), a neoliberalni političari s obje političke strane međusobno se natječu tko će se grublje okomiti na pokret. Republika Maddalena nasilno je ukinuta ujutro 26. lipnja 2011., no slogan “NOTAV bene comune” obilježio je pokret (vidi Zuchettijev članak u ovom broju). U srpnju 2011. taj je slogan, otisnut na zastavi, pronesen Torinom na čelu prosvjeda s više od 20 tisuća učesnika, što je prvi put proširilo pokret NOTAV izvan granica doline Susa. Zastave NOTAV-a i izaslanstva iz Valsuse sada su prisutni praktički u svim prosvjedima protiv neoliberalne brutalnosti, a na njihovu borbu gleda se u okviru pokreta za zajednička dobra kao na talijansku verziju Cochabambe.
Ideja zajedničkih dobara, kojoj je referendum dao nacionalnu vidljivost, uspjela je osvojiti daleko širi politički prostor nego što je to uspjelo pojedinačnom pitanju vodoopskrbe. U Italiji su zajednička dobra danas priznati simbol jedne alternativne vizije, teorijski izražene u manifestu koji sam objavio u rujnu 2011. te u knjizi Commonwealth Michaela Hardta i Antonija Negrija (2009.), koja je potaknula nastanak goleme političke i pravne literature, nadahnjujući time mnoge lokalne i manje vidljive borbe, a nedavno je nastala i nova politička stranka, Alleanza Lavoro Beni Comuni Ambiente (ALBA). ALBA je rezultat ključnih nastojanja da se ponudi alternativa neoliberalnoj vladi Marija Montija na sljedećim političkim izborima.
U Napulju je novi gradonačelnik izabran kao potpuni autsajder samo nekoliko tjedana prije referenduma u lipnju 2011. godine, što je dijelom bilo rezultat snažnog lobiranja aktivista za zajednička dobra, koji je Alberta Lucarellija, jednog od idejnih pokretača referenduma o vodi i člana Povjerenstva Rodotà, postavio na novoosnovani položaj pučkog pravobranitelja za zajednička dobra (assessore ai beni comuni). Ta ključna politička uloga namijenjena je eksperimentiranju s novim oblicima lokalne participacijske demokracije u trećem najvećem gradu Italije. Među zadaćama novog pučkog pravobranitelja bilo je i stvaranje novog, participativnog institucionalnog sustava javne uprave za lokalno vodoopskrbno poduzeće. Nova tvrtka, Acqua Bene Comune Napoli (ABC Napoli), osnovana je 31. srpnja 2012. unatoč izuzetno snažnom političkom i pravnom otporu iz neoliberalnih stožera u Rimu i Napulju, kako bi se ustanovila tvrtka za javne usluge koja će uključivati neposredno sudjelovanje korisnika. U temeljnim odredbama osnivačkih akta tvrtke ABC Napoli stoji odredba o nekomercijalnom upravljanju sustavom vodoopskrbe, koja primjenjuje socijalnu i ekološku filozofiju stavljajući prioritet na korisnike i zaštitu okoliša. Nesmetano djelovanje ovog prvog talijanskog pilot-projekta bit će od goleme važnosti za pokret za zajednička dobra, budući da nudi mogućnost da se u praksi demonstriraju prednosti nove logike zajedničkih dobara (Lucarelli, 2012.).
Napulj je postao jezgra aktivizma za zajednički dobra, budući da je pokrenuo čitav niz kampanji, uključujući onu za Europsku povelju o općim dobrima, koja je predložena kao građanska inicijativa Europskoj komisiji prema članu 11 Lisabonskog sporazuma. Ta povelja slijedi načela analogne inicijative za zaštitu vode kao općeg dobra širom Europe, a predstavljena je na međunarodnoj konferenciji u Napulju. Predloženi nacrt povelje, razrađen tijekom akademske konferencije na visokoj razini u prosincu 2011., predstavljen je na međunarodnoj konferenciji u rimskom Teatro Valle i sada je u postupku razmatranja diljem Europe.
Ta vizija pokreta za zajednička dobra, artikulirana putem političkog i također pravnog aktivizma, u potpunosti uzima u obzir trenutno osipanje vrhovne državne vlasti, ne samo na periferiji kapitalističkog sustava, nego i u samom njegovu središtu. Liberalni konstitucionalizam ne uspijeva stvoriti štit protiv privatnih interesa bez aktivne i temeljne uloge naroda kako bi se ustavno zajamčile javne svrhe. Održavanje tog liberalnog ustavnog modela (i njegovo širenje na globalnoj razini), uz nedostatak neposredne i temeljne uloge naroda, naprosto stvara uvjete za neprestanu akumulaciju moći i bogatstva putem onoga što bi se moglo shvatiti kao proces neprestanog ograđivanja narodnog suvereniteta (Bailey i Mattei, u pripremi). Upravo iz tog razloga pokret za zajednička dobra smatra temeljnom praksu zauzimanja prostora, kojoj je svrha “otvaranje” javnih i privatnih prostora putem formalno “ilegalnih” akcija. Te akcije na neki su način narodni Drittwirkung(direktna primjena ustavnih vrijednosti), čija je legitimnost opravdana sposobnošću da se doista odupru ilegalnoj vladavini zakona izokretanjem samog značenja legalnosti. To je, međutim, sizifovski posao, jer čim se dobije jedna bitka protiv ograđivanja, kapital uzvraća udarac. Ne može biti konstitutivnih pokreta, kao ni oslobođenja od korporativne pohlepe, bez radikalne kritike prava vlasništva koja će biti sposobna nadići dihotomiju javnog i privatnog te razraditi istinsku institucionalnu strukturu za kolektivno djelovanje izvan parlamentarne demokracije.
Pokret za zajednička dobra predstavlja sve širi prijenos dobara iz sfere privatnog u sferu zajedničkih dobara, čija je zrcalna suprotnost, od početaka modernog doba, sve širi prijenos zajedničkih dobara u sferu privatnoga. Oba ta procesa su ustavno transformacijska, a djeluju na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini, pri čemu se znatno razlikuju u formi, ali tek ponešto u sadržaju.
Neprestana borba za zajednička dobra mora prekinuti taj put neoliberalne ustavne transformacije i proizvesti novi zdrav razum razotkrivajući proturječja dualizma državnog i privatnog koji je kolonizirao moderni način razmišljanja.
__________________________________________
Literatura
Argentieri, Benedetta i Matteo Cruccu. “Sgomberato Macao, dal web critiche a Pisapia Lui promette: ‘Vi daremo l’ex Ansaldo’”, Corriere della Sera (15. svibnja 2012.), http://milano.corriere.it/milano/notizie/cronaca/12_maggio_15/polizia-sgombera-macao-ligresti-201181982839.shtml.
Bailey, Saki i Ugo Mattei. “Social Movements as Constituent Power: The Italian Struggle for the Commons”, Indiana Journal of Global Legal Studies (u pripremi).
della Porta, Donatella i Gianni Piazza. Voices of the Valley, Voices of the Straits: How Protest Creates Community. New York: Berghahn, 2008.
Hardt, Michael i Antonio Negri. Commonwealth. Cambridge, MA: Harvard University Press, 2009.
Lucarelli, Alberto. Beni Comuni. Dalla Teoria all’ Azione Politica. Viareggio: Dissensi, 2012.
Mattei, Ugo. Beni Comuni: Un Manifesto. Bari: Laterza, 2011.
Mattei, Ugo i Laura Nader. Plunder: When the Rule of Law Is Illegal. Oxford: Blackwell, 2008.
Talijanski parlament. “Disposizioni urgenti per l’attuazione di obblighi comunitari e per l’esecuzione di sentenze della Corte di giustizia delle Comunitŕ europee (09G0145)”. Decreto legge, testo coordinato, September 25, 2009, no. 135, G.U. 24.11.2009. www.parlamento.it/parlam/leggi/decreti/09135d.htm.
Talijanski parlament. Zakon o Povjerenstvu Rodotà, “Delegated Legislation to Reform the Civil Code Articles Concerning Public Property”. Atto Senato no. 2031. XVI Legislatura, 2010. www.senato.it/japp/bgt/showdoc/frame.jsp?tipodoc=Ddlpres&leg=16&id=00462665&part=doc_dc&parse=no.
Talijanski parlament. Manovra di Ferragosto. Atto Senato no. 2887, XVI Legislatura, 2011. www.parlamento.it/leg/16/BGT/Schede_v3/Ddliter/37308.htm.
Teatro Valle Occupato. Teatro Valle Occupato. La rivolta Culturale dei Beni Comuni. Rim: Derive Approdi, 2012.