Inicijativa “Pravo na grad”, koju su pokrenule organizacije nezavisne kulture s jedne strane i organizacije mladih s druge, prošlog je tjedna krenula s javnim akcijama kojima se protestiralo protiv nesposobnosti, nefunkcioniranja i odsustva sustavnog vođenja javnih politika zagrebačke gradske uprave. Jedina reakcija gradonačelnika bila je poruka “Strpljen – spašen!” čime je potvrdio sve na što je i sama akcija ukazivala. Provedba politike prema mladima ne postoji niti će je biti, a mladima se preporuča da čekaju – valjda dok ne prestanu biti mladi.
Član Gradskog poglavarstva za područje obrazovanja, kulture i športa, Duško Ljuština Inicijativi je poručio da, ukoliko želi mijenjati upravu, izađe na sljedeće izbore. Ova izjava, zajedno s gradonačelnikovom pokazuje da gradska vlast nije sposobna javno odgovoriti, niti ima ikakav odgovor na javno iznesenu kritiku. No očito je da nije u stanju ni shvatiti logiku djelovanja civilnodruštvenih inicijativa i činjenicu da one nisu usmjerene na osvajanje vlasti već da djeluju kao njezin korektiv. Odnos vlasti i civilnog društva može biti partnerski i suradnički, ali ako vlast na to nije spremna, taj odnos nužno ostaje temeljen samo na sukobu.
Jedan od prigovora inicijative “Pravo na grad” tiče se prostornih potreba za mlade i nezavisnu kulturu za koje Grad ne pokušava niti pronaći rješenje. Istovremeno bez javnog natječaja prostore daje u zakup komercijalnim subjektima po nekomercijalnim cijenama. Jasnu ilustraciju ovakve klijentelističke politike raspolaganja javnim prostornim resursima daju primjeri tvornica Badel i Gorica.
Do kraja prošlog ljeta zapušteni prostori bloka Badel-Gorica, manifestacijom Operacija:grad postali su atraktivno okupljalište šire publike koje je tijekom ovog desetodnevnog događanja posjetilo 15 000 građana. To nedvojbeno ukazuje na interes i potrebu javnosti za novim kulturnim i društvenim sadržajima. Prenamjena prostora za ovakve svrhe omogućuje očuvanje industrijske baštine i kulture Grada Zagreba. Po završetku manifestacije javni je interes međutim stavljen u drugi plan u odnosu na komercijalni i privatni, a blok je ubrzo preobražen u uslužnu, trgovačku i skladišnu zonu.
Pročelnik Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada prije nekoliko je mjeseci iznio gotovo nebulozno rješenje izmiještanja zaštićene središnje zgrade Badela na prostor Velesajma (Radio 101, 24. 5. 2006). No u svjetlu nedavne “promjene režima zaštite”, tj. ukidanja spomeničke zaštite objekata Tvornice željezničkih vozila Gredelj postaje opravdan strah da će se slično desiti i s Badelom. Time bi se uklonila i posljednja prepreka raspolaganju blokom Badel-Gorica temeljenom isključivo na ekonomskom interesu i omogućila konačna devastacija ovog kulturnog dobra.
U ovom kontekstu još više zabrinjava izjava pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje kulturu i šport, Pavla Kalinića o prostorima Badela i Gorice u kojoj tvrdi kako “… kompleks na takvoj adresi nitko na svijetu ne bi dao samo za izvaninstitucionalne aktivnosti” (Vjesnik, 20. 6. 2006). Suprotno toj tvrdnji, upravo se ovakav tip industrijske baštine u mnogim svjetskim gradovima prenamjenjuje za kulturne svrhe. Primjeri toga su Wuk u Beču, Melkweg u Amsterdamu ili bliže, Pekarna u Mariboru.
No uz očiglednu neinformiranost čelnika gradske uprave, ova izjava ukazuje i na temeljno nerazumijevanje iznesenih prijedloga. Naime, kao jedan od prostora Centra za nezavisnu kulturu i mlade predložena je samo središnja zaštićena zgrada Badela za koju je i primjereno da ima kulturnu namjenu, a ne čitav kompleks Badela i Gorice.
Konačno, predloženi model Centra temeljen je na međusektorskom partnerstvu javne gradske uprave s dva relevantna segmenta civilnog društva – mladima i nezavisnom kulturom. U tom smislu ovdje nije naprosto riječ o izvaninstitucionalnim aktivnostima, već o ustanovi mješovitog tipa. Ovime bi se s jedne strane osigurao javni aspekt institucije, tj. su-upravljanje Grada, dok bi s druge strane Centrom su-upravljali oni koji u njemu proizvode sadržaje.
Za ovakav centar svoj je potpis uoči lokalnih izbora dao i sadašnji gradonačelnik. Danas, više od godinu dana kasnije vidi se da potpis gradonačelnika Bandića ne vrijedi ništa. Unatoč tome predstavnici organizacija nezavisne kulture i organizacija mladih okupljeni u inicijativu “Pravo na grad” neće odustati od prostora bivše tvornice Badel.